U svojih 60 godina postojanja Eurosong je prošao mnogo različitih faza i perioda tokom kojih se njegova reputacija među gledateljima i izvođačima uveliko mijenjala. U svim tim transformacijama, kao i mnoge druge stvari, i Eurosong je skupio veliki broj onih koji ga vole i redovito prate, kao i onih koji o njemu nemaju najbolje mišljenje. Mi smo, u povodu ovog eurovizijskog jubileja, odlučili, po uzoru na popularni televizijski format Mythbustersa, razbiti neke od najvećih mitova i neistina koje se vežu za Eurosong.

1. Eurosong nitko ne gleda

Jedna od čestih neistina na koje možemo naići, uglavnom u stavovima onih koje Eurosong ne zanima je ona kako Eurosong zapravo nitko ne gleda. No, uvid u statistiku koju EBU, kao i nacionalne televizijske kuće objavljuju svake godine, dobijamo zapravo jedan zapravo vrlo jasan zaključak – Eurosong nikad nije bio gledaniji. Naime, prema pokazateljima koje EBU objavi svake godine na kraju, a na osnovu podataka koje dobije od televizijskih kuća koje emitiraju Eurosong, ovo natjecanje u prosjeku gleda svaki peti Europljanin, a pridodamo li tome i broj gledatelja kojih, kažu statistike, van Europe ima gotovo koliko i na Starom kontinentu, dobijamo brojku od 300 milijuna ljudi koji su pratili Eurosong u Danskoj. Dakle, mit o tome da Eurosongu manjka gledanost je, u najmanju ruku, deplasiran.

2. Eurosong je nekvalitetno natjecanje

Mnogi će reći kako Eurosong nije kvalitetno glazbeno natjecanje. I, pogodite što, upravu su. Eurosong zasigurno nije novogodišnji koncert Bečke filharmonije, niti je to ikad i bio.  Cjelokupna glazbena scena na globalnom nivou sastoji se od prvoklasnih pjesama, solidnih pokušaja, te onih zbog kojih požalite što imate funkcionalno čulo sluha. Svaku od te tri kategorije možemo redovito, doduše u različitim omjerima, vidjeti svake godine na Eurosongu. Uostalom, nije potrebno sezati daleko u eurovizijsku povijest da bismo pronašli gotovo antologijske uspješnice koje su sve, samo nekvalitetne, od “Waterlooa”, “Hold Me Now” i “Nocturne”, pa sve do “Molitve” ili “Euphoria” što svakako deplasira mit o tome kako na Eurosongu dominiraju kič i nekvaliteta.

3. Na Eurosongu svi samo glasuju za susjede

Osim činjenice da odnedavno uvedeni žiri uveliko reducira rješavanje otvorenih pitanja između susjednih zemalja preko “leđa” Eurosonga, ovaj mit je, sam po sebi, na vrlo slabim nogama. Da, istina je da zemlje koje dijele glazbeno tržište (primjerice, teško je u svih pet zemalja sudionica koje su nastale raspadom Bivše Jugoslavije naći nekog tko nije čuo za, na primjer, Ninu Badrić, Dinu Merlina, Željka Joksimovića ili Kaliopi) redovito izmijene visoke bodove upravo na račun popularnosti nekih pjevača u tim zemljama. No, tvrditi da samo dobrosusjedsko glasanje odlučuje pobjednika nije korektno. Tim više što zagovornici tih ideja ne znaju objasniti pobjedu, naprimjer, Latvije, Turske, Azerbajdžana, Njemačke ili Austrije?!

4. Pjesma je najmanje bitna. Scenski nastup odlučuje pobjednika

Na ovaj mit postoji samo jedan odgovor – Lena Meyer Landrut. Ako je simpatična Njemica 2010. uspjela izaći na kraj s napadnom Safurom, spektakularnom ManGa-om, grčkim poskakivanjima ili rasplesanim Milanom Stankovićem, onda je vrlo jasno da je pjesma na Eurosongu, i dalje najbitnija. Postoje, doduše, nastupi koji gledatelje love na scenski dojam, na kostim, scenografiju ili ples (sjetimo se Babushki, staklenih kutija Erica Saadea, latvijskih gusara iz Beograda i sličnih), no, mogućnost da pobijedite na Eurosongu s nekom užasnom pjesmom, samo zahvaljujući onom što radite na sceni, ako je ikad i postojala, prestala je s pojavom žirija.  Prema tome, dobra pjesma i efektan scenski nastup i dalje su dobitna kombinacija.

5. Postoje blokovi zemalja

Za razliku od prethodnih mitova koji su uglavnom svojstveni onima koji Eurosong ne vole i ne prate, ovaj mit je jedan od onih koji dominiraju među ljubiteljima ovog natjecanja. “Istočni blok, Skandinavski blok, Jugo blok i Zapadni blok” su uglavnom umišljene kategorije iza kojih ne stoji ništa. Neki koji ne razumiju bi mogli pomisliti kako takvo što zbilja postoji i kako neki ljudi u tamnim odijelima, na tajnim sastancima, odlučuju kome će podijeliti 10, a kome 12 bodova. Stvari su dakako, potpuno drugačije – jednostavno, ljudi vole stvari koje su im bliske, jezike koje razumiju i izvođače koje poznaju. Tako da se slobodno možete opustiti. Blokovi zemalja koje iz sjenke vladaju Eurosongom, prilično smo sigurni, ne postoje.

6. Žiri glasuje samo za balade

Otkako je EBU objavio uvođenje žirija u glasovanje, svaka balada koja bude predstavljena i koja, u većini slučajeva, ne valja ništa, zavrijedi komentar – “Žiri će ju spasiti”. To mišljenje da žiri glasuje samo za balade, a gledatelji za nešto brže pjesme je pogrešno, tim više što u žiriju u najvećem broju slučajeva ne sjede operni korepetitori, teoretičari glazbe i slični stručnjaci koji će zgađeno začepiti uši na svaki brži ton. Kao jedan vrlo ilustrativan primjer spomenut ćemo podatak iz ne tako davne prošlosti da je žiri, u Bakuu 2012., više cijenio već spomenute Babushke nego, na primjer, Mayu Sar s baladom ili Kaliopi s maestralnom vokalnom izvedbom.