Marko Kutlić dobro je poznato ime na domaćoj glazbenoj sceni, prije sada već više od deset godina upoznali smo ga kao frontmena benda Pravila igre, a potom je zakoračio prema solo karijeri koja se razvijala u uspješnom smjeru.
Iznenada se Marko odlučio za zaokret – posvetiti se sebi, svojim mislima i unutarnjem miru te je otišao po nova iskustva u Italiju, gdje je svirao i pjevao na ulicama i čak dvije godine bio van medijske pozornosti. Novi period svojeg stvaralaštva najavio je singlom Moram dalje, bliži se i njegov koncert u zagrebačkoj Tvornici, no najprije ga čeka nastup na ovogodišnjoj Dori.
Za nju je odabrao emotivnu skladbu Neotuđivo, autor i glazbe i teksta je on sam, a što želi poručiti ovim iskrenim kantautorskim izrazom te još mnogo toga saznajte u idućim retcima.
Prije svega, čestitamo na prolasku na Doru! Koliko ti je značilo samo prijavljivanje, a sada i prolazak i nastup na Dori?
Hvala! Iskreno, već samo prijavljivanje mi je bilo veći korak nego što sam mislio. Prije nekoliko godina to mi uopće ne bi palo na pamet. Prolazak na Doru doživljavam kao potvrdu da pjesma ima svoj život, ne kao trofej. Lijepo je, naravno, ali najvažnije mi je da sam se pojavio s nečim iza čega stvarno stojim.
Upoznali smo te kao pjevača benda Pravila igre, sada imaš samostalnu karijeru – koliko ti je značio taj početak i sviranje u grupi?
To razdoblje mi je bilo važna škola. Naučio sam puno o disciplini, radu, pozornici i funkcioniranju unutar benda. Istovremeno, vremenom sam shvatio da imam potrebu ići dublje i osobnije, a to je u bendu ponekad teže. Pravila igre su dio mog puta i ne bježim od toga, ali danas znam da je ovaj put na kojem sam pravi put i onaj koji u ovom trenu biram slijediti.
Nakon dvogodišnjeg povlačenja iz javnosti i života u Italiji, čime te najviše obogatio taj period tišine, sviranja na ulicama i osobnog preispitivanja?
Najviše me obogatio mirom. I tišinom. I činjenicom da sam opet postao običan čovjek koji hoda, promatra i sluša.
Ulica te vrlo brzo spusti na zemlju – tamo nema PR-a, nema titula, samo ti i ljudi. Taj period me podsjetio zašto sam se uopće počeo baviti muzikom.
Što si naučio iz tog razdoblja “van reflektora” i kako se to odrazilo na tvoj glazbeni identitet?
Naučio sam da uspjeh nema veze s veličinom pozornice. I da neuspjeh nije kraj, nego materijal. Glazbeno sam se ogolio – ostao sam bez viškova, bez potrebe da se dokazujem. Danas pjevam jer moram, ne jer trebam.
Neotuđivo je pjesma iskrenih i ogoljenih emocija, što te inspiriralo da napišeš upravo takvu pjesmu i što ona znači za tebe danas?
Inspiracija su bile bol i tuga, konkretno gubitak. Nije to bila pjesma koja je nastajala s planom, nego iz potrebe. Pisanje i pjevanje tada su mi bili mehanizam za preživljavanje. Danas mi je ta pjesma podsjetnik da sam preživio i da iz tame može izaći nešto živo.
Kako se nosiš s otvaranjem najemotivnijih dijelova sebe pred publikom?
Nekad mi je to bilo teško, danas mi je to jedino logično. Ako već izlazim pred ljude, onda nemam što skrivati. Ranjivost više ne doživljavam kao slabost, nego kao jedino mjesto gdje se ljudi stvarno mogu sresti.
Je li proces stvaranja pjesme bio emocionalno oslobađajuć ili zahtjevan? Imaš li poruku za publiku?
Bio je i jedno i drugo. Zahtjevan jer sam morao proći kroz neke bolne stvari koje bih najradije preskočio, oslobađajući jer sam ih napokon sam sebi izgovorio. Nemam poruku u klasičnom smislu, volio bih samo da ljudi u pjesmi pronađu nešto svoje.
Kako se pripremaš za nastup na Dori? Možeš li otkriti barem neki detalj?
Pripremam se mirno. Puno sam više fokusiran na prisutnost nego na spektakl. Detalj koji mogu otkriti – neće biti ničega suvišnog. Sve je u službi pjesme.
Povratak na hrvatsku scenu nakon života u pokretu – što ti danas znači publika i nastup pred ljudima?
Publika mi je oduvijek značila susret. To nije nešto što sam otkrio tek na putu, to je oduvijek bio moj razlog. Samo sam se u jednom trenutku pogubio u svim očekivanjima, projekcijama i ulogama koje su ljudi imali za mene pa sam se udaljio i od sebe i od tog susreta za kojim sam cijelo vrijeme čeznuo.
Put mi nije promijenio odnos prema ljudima, nego me vratio njemu. Podsjetio me da ne moram ništa odrađivati, objašnjavati ni ispunjavati.
Nastup pred ljudima je za mene dijeljenje prostora i trenutka, disanje zajedno. I kad je lijepo, i kad je teško. Bez toga ne znam i ne želim. Prva prilika za to bit će na Dori, a potom i na otvorenju moje turneje “Moram dalje”, koju započinjem koncertom u Zagrebu – 8. ožujka u Tvornici kulture. Ostale gradove objavit ću nakon Dore.
Što za tebe znači eurovizijska pozornica?
Gledam je kao veliku mogućnost, ali bez iluzija. Ako do nje dođe, želim na njoj biti isti kao i na ulici, samo s većim razglasom.
Imaš li najdraže eurovizijske pjesme i izvođače? Pratiš li Doru i Eurosong?
Pratim povremeno. Najviše me dirnu nastupi u kojima osjetim iskrenost, primjerice Maro s pjesmom Saudade Saudade za Portugal, ili Loreen s pjesmom Tattoo. Dora mi je danas zanimljivija nego prije, možda baš zato što sam se i sam promijenio.
Zahvaljujemo Marku na izdvojenu vremenu za intervju te mu želimo puno sreće na Dori 2026.
Još nema komentara. Neka tvoj komentar bude prvi?