Prijeki sud

Ljestvica koju smo dobili ocjenjivanjem pjesama s Dore u suradnji s dva čitatelja po mnogočemu se razlikuje od prave ljestvice. Moram vam priznati, svi u uredništvu smo zbog toga sretni. Vi ste dosada bili ljuti jer još razmišljate o epilogu opatijskog festivala, a sada ste, eto, i ljubomorni, jer smo za razliku od vas pronašli načina kako biti radosni u danima kada je Dora na dnu.

Svrha prvog odjeljka nije bila da vas isprovocira, nego čisto da izazove u vama nekakvu emociju. Zašto? Zato što ih nakon Dore jednostavno nije bilo. Prošle godine, kada je statua došla u ruke Dadi Topiću i pratećem bendu, sve je bilo na nogama – forumi su gorjeli, pokrenute su peticije, mi smo bili zatrpani vašim mailovima. Ove godine ništa. Zašto? Ne zato što je pobijedila pjesma koja je publici bila favorit, već zato što smo na ono što se dogodilo u subotu u Opatiji, nažalost, navikli. Upravo to, navikli smo na jedinstven i smiješan način glasovanja i na još smješniji stručni ocjenjivački sud.

Upravo se na njih želim osvrnuti. Na naš stručni ocjenjivački sud. Stručni ocjenjivački sud. Kako to samo gordo zvuči! Naziv još više dobiva na zvučnosti kada ih kamera prikaže kako zavaljeni sjede na svojim mjestima poput bogova s Olimpa. Oni donekle i jesu kao bogovi s Olimpa – imaju moć, ali nedostaje mudrosti. O njima dovoljno govori slučaj kada prošle godine nisu pustili „Moj svijet“ Danijele Pintarić u glavno natjecanje, a kada se ona ipak na nj probila kroz status rezerve, onda su joj dali bolje ocjene nego većini drugih pjesama. Tko je tu lud?! Kažem, iz ovoga se primjera sve vidi, ali kada oni nama već kidaju živce, osjeti se čovjek dužnim posvetiti im koji redak više. Ipak su oni stručni ocjenjivački sud.

Što njih točno u životu zanima, u što se razumiju, što znaju – to me uopće nije briga, ali je činjenica da Eurosong nije odgovor ni na jedno od tri pitanja. Jer, ako si pogledao jedan Eurosong u životu, znaš otprilike što prolazi, a što ne. Valjda je i najnezainteresiranijima bilo jasno su najveće ocjene trebale pripasti Emiliji, Ivani Banfić ili Antoniji Šoli. Kada sam vidio kakve su ocjene dali Tamari Obrovac, smrznuo sam se. Po kojoj logici? Pjesma „Amor“ je, uz dužno poštovanje, jedno veliko ništa i radije bih tri minute piljio u prazno nego je opet poslušao. Ta skladba s Eurosongom nema žive veze. A ni Tamara nije neka seks bomba pa da bi se njenim „atributima“ mogli uvaljivat Europi. Ili su oni toj pjesmi dali velike bodove samo da dokažu da su „glazbeni znalci“ jer, Tamara je ipak jazz pjevačica, ima i ponekog Porina, pa da nas uvjere da oni znaju što je dobro? Radi li se o tome? Jesu li u pitanju kompleksi ili pak samo neznanje? Ivana Banfić nije pjevačica čiji glas nećete nikada zaboraviti ako ga jednom čujete, ali ona je svoju sjajnu pjesmu „Mir“ u finalu izvela perfektno. „Mir“ je apsolutno primjerena za Eurosong. Ivana je izgledala vrlo dobro. Zašto onda manje bodova od Tamare Obrovac? Kompleksi ili neznanje? Kraljevi ulice su za svoju najgoru pjesmu dobili sve desetke. Tu se barem ne trebamo pitati zašto. Riječ je o najglupljem i najgorem kompromisu otkad su Zapadne sile pristale Hitleru dati Češku uz uvjet da dalje ne ratuje. Kako rekoh, „Romanca“ je najgora od njihovih pjesama s Dore i nije zaslužila pobjedu čak ni u ovakvoj konkurenciji.

No, mi smo na sve to već navikli. Ruku na srce, ne bih ni volio da se ove godine krenulo u hajku na pobjednike – Kraljevi ulice su simpatični, jedan od njih se rasplakao kada je shvatio da će pobijediti, a i to je nešto, da postoji barem jedan izvođač kojem Dora nešto znači, kada već ne znači ništa onima koji „brinu“ o njoj. Ipak, to ne znači da treba šutjeti i ne upozoriti na ljude koji već godinama ruše ugled Dore i ugled Hrvatske na Eurosongu. Kraljevima u Beogradu želimo puno sreće, a gospodinu Kostadinovu i ostatku stručnog ocjenjivačkog suda da im je ovo posljednja Dora na kojoj su bili članovi žirija.