Kako li je lijepo biti hrvatski fan Eurosonga. Ovom rečenicom započela sam tekst objavljen prije godinu dana, taman nakon finala prošlogodišnjeg Eurosonga misleći kako se euforija kakvu je stvorio Let 3 više neće tako brzo ponoviti.

Vjerujem da nisam jedina koja je tako razmišljala, ali drago mi je da sam bila itekako u krivu. Jer svega par mjeseci kasnije, Hrvatska je javnost po prvi puta čula ime Baby Lasagna ni ne sluteći kakvu će euforiju izazvati.

Najprije se pojavio kao rezerva za Doru, zatim je u zadnji čas upao u hrvatski izbor za pjesmu Eurovizije da bi na kraju početkom godine ne samo Hrvatsku, već i cijelu Europu, zaludio pjesmom Rim Tim Tagi Dim. Pobjeda na Dori bila je očekivana, a nastup na Eurosongu jedva smo dočekali. Svi smo znali da će se Baby Lasagna, pravim imenom Marko Purišić, jako dobro pripremiti za Malmö pa smo vjerovali u sigurno finale.

A onda je konačno stigao i taj 7. svibanj. Pod rednim brojem sedam na scenu je stupio pjevač iz Umaga, tada, a i dalje, glavni favorit kladionica za pobjedu. “Zapalio” je atmosferu u dvorani, ali i pred malim ekranima diljem Europe. Prolazak u finale bio je neupitan, a što će biti danas, ostaje nam tek vidjeti. No ono što vidimo danas, a sigurna sam da ćemo vidjeti i idućih dana, je ogromna euforija koja vlada zemljom.

Meni kao osobi koja voli Eurosong, osjećati ovu euforiju i zajedništvo Hrvata oko Eurosonga nešto je neopisivo. Jer Marko nas je sve ujedinio, usuđujem se reći jednako kao i nogometna reprezentacija kada je nastupala na zadnja dva svjetska prvenstva.

Ali nije nas samo ujedinio, već nas je i mnogočemu naučio. Ono najvažnije što možemo učiti od njega je kako ne poletjeti u visine, već s nogama ostati čvrsto na zemlji i biti skroman. Baby Lasagna mogao je već odavno poletjeti, no stoji čvrsto na zemlji, zna da posao nije gotov, a o skromnosti ni ne moram pisati. Neovisno o tome kakav će biti finalni rezultat, Baby Lasagna je za mene, a vjerujem i vas koji ovo čitate, pobjednik jer nam je omogućio da budemo ponosni, sretni i euforični. Omogućio nam je da plačemo od ponosa gledajući nastup u polufinalu i barem nakratko zaboravimo na stvarnost koja je ispunjena problemima i brigama.

Stoga nemojmo poletjeti u zvijezde, budimo do subote čvrsto na zemlji i uživajmo. A Marko, tebi i cijeloj ekipi želimo svu sreću ovoga svijeta u finalu. Pa da tamo negdje oko jedan sat, u noći sa subote na nedjelju, ipak poletiš među zvijezde držeći kristalni mikrofon u rukama.

Cijela Hrvatska je uz tebe, sretno!