Biseri subotnje večeri

Ususret Dori, dio drugi. Devet pjesama, svaka po tri minute, to je ukupno 27 minuta glazbe. Obzirom da sam uvjeren da vam se nisu svidjele više od dvije pjesme, morali ste baš kao i ja proživjeti i 21 minutu glazbenog terora plus najave. No, kako ste do sada mogli zaključiti, svaki član uredništva ovog site-a je nepopravljivi optimist, stvari uvijek gledamo s vedrije strane, tako da sam i ja (bez problema, moram priznati), pronašao pet stvari zbog kojih se isplatilo podnositi skladbe izvedene u subotu.

5) Kemin moto

Prekjučer smo doživjeli čast da legendarni Kemo podijeli s nama svoju životnu filozofiju, barem što se glazbenog dijela života tiče. Ona kaže kako nikada nije išao na prvo mjesto. Pretpostavljam da je namjera bila zvučati skromno, no meni je osobno zazvučalo krajnje neambiciozno. Možda to postane novi slogan Olimpijskih Igara, umjesto De Coubertinove: «Važno je sudjelovati, ne pobijediti!». Možda dobije i nagradu za «najgubitničkije nastrojenu životnu filozofiju»; ovo bi išlo ravno uz bok onoj o «zlatnoj sredini». Nisam ovo očekivao od Keme. Dva palca dolje.

4) Anitin apel

Anita Đuzel predstavila nam je svoj projekt «Ness» i nakon što je Mirko Fodor pohvalio njen nastup, izvalila je nešto u stilu kako se nada da se više neće slušati narodnjaci. Tri upitnika i tri uskličnika. Prvo, protiv narodnjaka se ne može, njih je nemoguće «iskorijeniti», a i kome smetaju nek’ ih ne sluša. Drugo, ako se bavi vrstom glazbe kojom se bavi, narodna glazba nije njena oblast, samim time ni njen problem. A i misao da će potisnut narodnjake ovim osrednjim uratkom je kao da Mitch s onom narančastom plutačom u ruci planira spasiti sve koji su ikada u povijesti doživjeli brodolom ili bili u opasnosti da se utope. Glupo do bola.

3) Duškovo pitanje

«Žanamari, možeš li nam reći što je to ‘brzo čitanje’», ispalio je Duško i zauvijek srušio meni ionako uvijek sumnjivu teoriju po kojoj nema glupih pitanja, nego samo glupih odgovora. Žanamari mu je zatim rekla da mu sama riječ sve kazuje, ali kasno, povijest je već bila napisana. No, meni je osobno Duško simpatičan lik te me ovaj njegov «ispad» nije iznervirao, dapače, samo me ugodno nasmijao. Duško, Duško… Da ga nema, trebalo bi ga izmislit.

2) Feminnemke

Pjesme Andreja Babića predstavljale su na Eurosongu Hrvatsku 2003. i BiH 2005. godine, dok će ove godine predstavljati Sloveniju. Obzirom da su Feminnemke upravo s njegovom pjesmom predstavljale BiH 2005., a smrtno su uvjerene da će ove godine pjevati za Hrvatsku, jedna od njih (ona plavaJ) zaključila je kako će onda valjda morat 2009. godine predstavljat «deželu». Nakon što sam pretrpio njezino hihotanje u stilu «Ajme kako mi je dobro sjela ova fora na TV-u», palo mi je zapravo napamet o kako se zapravo velikim državnicama radi! Naime, već godinama Slovenci nam postavljaju kojekakve zahtjeve i cjepidlače gdje stignu, a mi smo bez pravog odgovora. Pa evo ga, zamolimo Feminnemke da naprave pjesmu sličnu ovoj s Dore i damo sjeverozapadnim susjedima da ih one predstavljaju. Ako ih ove godine Andrej uvede u finale, da se 2009. prisjete kako je to «zaglibiti» u polufinalu. Bravo cure, bit ćete narodni heroji!
Naravno, zatim je «pala priča» kako se ne može dobit trojno državljanstvo obzirom da su one već državljanke i Hrvatske i BiH. U redu, to mi je jasno, ali sam stekao dojam kao da nisu htjele reći da BH državljanstvo imaju jer su tamo rođene. Da ne znam da je tako, po načinu na koji su se «izvlačile» izgledalo je kao da su to dobile samo da bi mogle nastupit u Kijevu. Sva sreća što je tada Neda (ona plava), jedina koja nije rođena izvan RH, objasnila kako su ostale dvije (one plave) rođene u BiH al’ su zapravo Hrvatice, a ONA je ta koja je državljanstvo dobila samo zbog nastupa.
Prijetilo je da se pretvori u sapunicu, netko ih je na vrijeme «potjerao» na pozornicu. No, kakvu su pjesmu izvele, radije bih da sam još malo slušao o načinima dobivanja državljanstava.

1) Naim Ayra

Naim Ayra. Izgovorite to tri puta, činit će vam se kao da bacate faraonsku kletvu. No pustimo sad to, nije zbog toga naš Naim glavni razlog zbog kojeg se isplatilo pogledati Ususret Dori 2. Naime, prije nego je izveo svoju pjesmu, Naim kao da je poželio biti stand-up komičar, jedan od onih koji se šale na vlastiti račun. Naime, čovjek je govorio o tome kako vjeruje da može pobijediti. Ako se Kemo pokazao neambicioznim, ona se Naim pokazao kao «ambicioznost u ljudskom obliku». Već sam prije govorio kako bi bilo sjajno da svi izvođači na Dotu dolaze s namjerom da pobjede, ali tada se očekuje da imaju kvalitetnu pjesmu. A pjesma koju je izveo Naim ne bi pobijedila da se natječe sama sa sobom. Uistinu je umijeće imati skladbu koja se svojom «nikakvošću» ističe u moru prosječnosti kojem svjedočimo na ovogodišnjoj Dori.
No, kao što kažu u reklami za Top Shopov «Mokro-suhi brijač» – to nije sve! Naimu je ovo treća Dora, prvi je put nastupio kao član grupe Put koja je i odnijela pobjedu 1993. godine, a zatim samostalno 1996. godine. Kada je govorio o nadi u pobjedu ove godine, rekao je: «Treća sreća.» Hmmm?! Treća sreća? Čovječe, o kakvoj ti trećoj sreći govoriš kad si prvi put kada si se natjecao pobijedio?! Pa «treća sreća» je izraz koji se koristi kada prva dva puta nije išlo. Ili Naim možda zna za neku «sreću neparnih brojeva». Ili nije uspio svoju pjesmu snimit isprve pa mu je na mozak djelovalo to što ju je morao podnosit dvaput.
Tko to zna? Ja ne. Ono što ja znam je da njemu dajem glas u polufinalu jer želim da uđe u finale. Ovakvih izjava hoću još. Zamislite javljanje iz Green Rooma, javi se Duško u društvu Naima i pita: «Naime, što je to tečno čitanje?», a Naim će na to: «To ti je kad kreneš čitat prvi put, pa pogriješiš, pa drugi put pročitaš točno jer si imao treću sreću».

Bit će ovo sjajna Dora…