Časni sude, spašavaj stvar

Način na koji Hrvatska bira svog predstavnika za Eurosong nije posebno atraktivan. Pritom ne mislim da sustav natjecanja, nego na sistem glasovanja. Čitanje glasova publike pa žirija traje nekoliko minuta i ubilo je napetost koju je uspješno stvaralo glasovanje po regijama. Tada je sve bilo u rukama žirija. Osobno nisam za taj sistem; treba se čuti «glas naroda». Smatram da je ova 50-50 podjela u redu, samo da je malo rastegnuti glasovanje. Ali u redu, o tome drugom prilikom, jer to nije glavna tema ovog članka.

Glavna je tema «friška» odluka da stručni ocjenjivački sud svoje ocjene javnosti predoči neposredno nakon što se pjesma izvede, ne bi li time pobili špekulacije kako svoje glasove prilagođavaju onim glasovima publike, kako bi na Eurosong otišao netko koga ipak oni ponajviše favoriziraju. Je li žiri posezao za «podešavanjem» glasova u prošlosti, ne znam, a bi li trebao, smatram da bi, i samim time njihovu nedavnu odluku smatram sličnom onom kada smo u Istanbul poslali Ivana Mikulića – dakle, potpunim promašajem.

Sluti na zlo

Jeste li slušali prvo predstavljanje pjesama s ovogodišnje Dore na Turki partiju? Jeste li čuli komentare ljudi na pjesme? Bilo ih je raznoraznih, nemalo onih koji su spominjali kako je prava stvar za Eurosong «Nema šanse, šećeru» Tria Fantasticus, a velik je broj bio i onih koji su bili očarani klapom «Maslina». E sad, zamislite situaciju: ljudima (s naglaskom na kućanice i umirovljenike) se svidi pjesma Tria Fantasticus («jooooj, baš su mi krasni, simpa skroz, i humoristični, idem zvat za njih, i reć’ susjedi da obavezno njima da glas») i ona dobije najviše glasova publike, a žiri zbog ovog novog sistema nema mogućnost namjestit pjesmi koja ima realne šanse napravit nešto na ESC-u toliko bodova da preskoči Fantasticuse, i u Helsinki odu oni. I što se onda dogodi? Gledamo u nevjerici i s rukama na glavi kako oni uzimaju statuu Dore, a oni koji su za njih glasovali to će vidjet tek sutra u novinama, jer do glasovanja dođu 23 sata, a njima se oči sklapaju već tijekom show programa. Zatim stigne polufinale Eurosonga u kojem tijekom izvedbe «naših» zatvorimo oči, začepimo uši i pravimo se ne-Hrvati. U finale uđemo samo ako uspijemo sami sebi, kao 2004. godine, prošvercat koji bod, a u finalu opet slijedi trominutna bruka, no ne završimo bez boda. Život u bratstvu i jedinstvu u trajanju od 45 godina donese nam pokoji bod i osvajamo «sjajno» devetnaesto mjesto.

Opravdajte naziv

Eto, jeste zamislili sve to? Lakše je nego se čini, jer je Trio samo primjer, ima takvih ove godine na izvoz. Tijekom Turki partija velik je broj slušatelja pozivao na slanje klape u Helsinki. Kao, klapska pjesma je naša tradicija, ne trebamo se mi ulagivat Europi, pokažimo tko smo. Ma, molim vas. U klapama neka uživaju turisti kada ljeti dođu kod nas na more, ESC nije mjesto za njih. Kao pratnja nekom izvođaču da, Luka ih je prije 2 godine sjajno uklopio u svoje «Proljeće», ali ovako «u suho»… Ne bi išlo. Upravo zato nam je potrebna «tajnovitost» glasova stručnog žirija, oni su tu da korigiraju hirove puka i pobrinu se da na Eurosong ode najprikladnija pjesma za to. Ako je takvih na Dori više, onda da se izabere jedna od njih; uglavnom da se blokiraju sve one pjesme kojima je na Eurosongu mjesto koliko i svinji u džamiji. Iskreno se nadam da nas ovaj čin stručnog ocjenjivačkog suda neće koštat (ni živaca ni finala); kome su ovim učinili uslugu, ne znam, našim Eurosong ambicijama zasigurno ne. Ako je kasno da promijene odluku, neka barem dogodine vrate svoj status na staro, i opravdaju svoj simboličan naziv: Stručni Ocjenjivački Sud – S.O.S.!