Poslije ONOG svibnja, ovo ljeto pokušala sam što više uživati u životu i ne misliti na E-riječ. Bila sam na jednom vrhunskom koncertu u Milanu i bilo mi je odlično (slobodno mi pogledajte TikTok), prvi puta u životu sam išla na predstavu Teatra Ulysses (Kralj Lear, da budemo precizni) i išla što više na more. Pa, džabe mi ovo zadnje kada sam i dalje više bijela od mozzarelle. I na koncu, lijepe se stvari ponekad znaju dogoditi, pa sam tako dobila posao. Što znači i preseljenje u novi/stari grad. I riječima Taylor Swift, “kolovoz je nestao u trenutku vremena” (august slipped away into a moment in time) i došli smo do famoznog 1. rujna, kada ponovno pišem neke obligatorne stvari. Ovoga puta možda s grčem u želucu. Dragi eurovizijski fanovi, sretna vam nova godina!

Što nama znači 1. rujna?

Već gotovo desetljeće datum 1. rujna označen je kao najraniji datum kada potencijalne eurovizijske pjesme smiju izaći ili biti izvedene. Što to točno znači? To je obično datum kada eurovizijski fanovi počinju njuškati po bespućima YouTubea, Spotifyja, Deezera i Apple Musica u potrazi za potencijalnim eurovizijskim pjesmama ili pjesmama koje su bile prijavljene za neki nacionalni izbor, ali ih je televizija te zemlje odbila. Naravno, to je ujedno i znak nekim televizijama da pošalju preliminarnu prijavu, čisto da ljudi u Ženevi znaju za namjere. Nekim televizijama je prvi dan rujna znak da otvore prijave za svoj nacionalni izbor. Ukoliko pitate za Hrvatsku, HRT još nije službeno potvrdio nastup, ali možda dođe potvrda ovih dana.

Trebaju li nam uopće žiriji?

Ako sam prošle godine bila ogorčena s time kako su se stvari odvijale na kraju, ali i poslije finala Eurosonga, što bi trebalo reći sada? Hrvatskoj je uništena jedina prava prilika da Eurosong gledamo u Areni Zagreb i pitanje je hoće li se ponoviti u skorije vrijeme zahvaljujući “stručnjacima”. Doslovno, više vjerujem da će Carolina Panthers ili Cleveland Browns prije doći do Super Bowla. Prošli Eurosong obilježila je situacija s Izraelom koja se mogla puno drugačije riješiti da jedan od glavnih sponzora ne dolazi iz te zemlje. Zabijanje noža u leđa, medijska kakofonija, DISKVALIFIKACIJA, neriješeni sudski sporovi, maltretiranje, hukanje izvršnom supervizoru koji se u svemu ovome pokazao nesposobniji od lokalnih hrvatskih šerifa, postale su situacije zbog kojih mi je trebala detoksikacija od Eurosonga.

Ako smo prošle godine govorili da treba preispitati ulogu žirija, što bi trebalo reći sada? Teško je možda shvatiti po čemu su članovi portugalskog žirija veći stručnjaci od nekoga tko piše za glazbeni portal i koji zarađuje za život pišući analize listi. A ta “stručnost” 185 članova dovela je do toga da imamo najnebitnijeg pobjednika u zadnjih 13 godina. S jedne strane imamo izvođača koji je diskvalificiran i sada puni pozornice po, ironično, Švedskoj dok sam pobjednik nema nijednu rasprodanu dvoranu. Na Neminu žalost, priča o njihovom životu i “karijeri” se ne može zvati Potraga za Nemom jer prava na to ime imaju Pixar i Disney.

Teška godina za Basel

Poslije 36 godina, Eurosong se vraća u Švicarsku, otkud je cijela priča i krenula. Kao domaćin prije nekoliko dana je odabran Basel, grad u kojem je seniorsku karijeru započeo Ivan Rakitić. Tako već šesto izdanje zaredom fanovi neće otputovati u glavni grad zemlje domaćina, ali nema veze, sigurno će se naći netko tko će otputovati u jedan od pet najskupljih gradova na svijetu.

Što se tiče nekih glazbenih trendova za Eurosong 2025., tu se nema što puno govoriti. Glazbena industrija trenutno ni sama ne zna gdje se nalazi. Radijskim postajama i streaming servisima dominira toliko različitih žanrova da nije poznato što je sada, 1. rujna, aktualno. Što bi tek onda mogli pretpostaviti što će biti za svibanj!?

No ono što mogu pretpostaviti jest da će Basel, SRG SSR i EBU imati težak zadatak organizacije Eurosonga, pogotovo ako će biti situacija kao i u Malmöu.

Jedina želja za iduću godinu bi mi bila reforma žirija i da pobjednik publike ne bude u situaciji kakva se dogodila 2023. i 2024. godine.

A Hrvatska?

Prošle godine sam napisala da od hrvatskog predstavnika želim da nastavi stopama Letovaca i da nas ujedini. To se i dogodilo. Jedan dečko, s mnogo iskustva u glazbi, imao je pravu Pepeljuginu priču i od prve zamjene na Dori rasturio televoting u Hrvatskoj. Pa je onda došao u Švedsku i pobijedio ukrajinsku dijasporu i izraelske botove (inače, kako stoji istraga oko toga?) i odnio televoting. Prvi puta shvatili smo da jedna Hrvatska s niti četiri milijuna stanovnika može pobijediti kod publike diljem Europe i svijeta i da se na to ne treba vrtiti po pladnjevima kao u mikrovalnoj pećnici ili glumiti salamu u tostu.

Njegovo ime je Baby Lasagna i ono će ostati zauvijek zapisano u hrvatskoj glazbenoj Hall of Fame.

Tko god dođe iza Babyja Lasagne, morat će biti svjestan tereta koji će ostati. Sjetimo se samo da je nogometna reprezentacija 20 godina živjela u sjeni bronce iz 1998. godine. I sretno mu s time jer će mu trebati.

U ime uredništva želim vam sretnu novu eurovizijsku sezonu.