Dora bez pravog favorita

Od fijaska Dade Topića i grupe Dragonfly (zna li netko uopće jesu li živi?) u Helsinkiju, ljubitelji Eurosonga u Hrvatskoj nadaju se da će stvari krenuti nabolje. Nadaju se tome, zapravo, još od ranije, od završetka lanjske Dore, obzirom da nije bilo teško predvidjeti da će Dado i prateći bend u Finskoj ostvariti povijesni neuspjeh za našu zemlju. Dakle, nada traje gotovo godinu dana, a po svemu sudeći morat će tinjati još barem toliko.

Naime, već nakon prvog preslušavanja pjesama s Dore bilo je jasno kako predstavnika za Beograd nećemo birati po principu „birajmo najboljeg“, već po onom „izaberimo najmanje lošeg“. Naime, nijedna pjesma se ne ističe, nijedna ne izaziva neke posebne emocije, nijedna nas ne čini da uzviknemo: „Ovo je pobjednička pjesma, ovo je prava pjesma za Eurosong!“ Ima, doduše, nekoliko njih koje jesu za Eurosong, ali se nažalost u svakoj nazire neka prošlogodišnja uspješnica iz Helsinkija. A takvo što je najgore za festival kakav je Dora.

Kada sam pročitao da se format Dore donekle mijenja, moram priznati da sam bio sretan. Svima je nakon Helsinkija bilo jasno da se nešto mijenjati mora, a kad već oni koji su odgovorni za prošlogodišnji debakl nisu imali snage, hrabrosti ili nečeg trećeg da kažu kako su pogriješili i da odstupe, onda se valjalo zadovoljiti kakvom-takvom promjenom sustava biranja. I kako rekoh, svidjela mi se ta ideja da pjesme renomiranih autora odmah uđu u finale, misleći kako će me od tih deset, barem tri pjesme oboriti s nogu. No, čini se da nitko od njih ne gleda Eurosong, ili ih u krajnju ruku za nj nije briga. Kada se sklada pjesma za takvo natjecanje, vrijede posebna pravila, tu ne prolazi ni ono što bi bilo savršeno za Splitski festival ni ono što bi bilo savršeno za Festival zagorske popevke; na Dori prolazi samo ono što bi dobro prošlo na Eurosongu. Da, baš je tako jednostavno. A nekima opet teško shvatljivo. Ni ostalih 14 pjesama nije ništa bolje. Na samom početku emisije Duško se (po direktivi, dakako) pohvalio kako je na natječaj pristiglo čak 270 pjesama. Ako je ovih 14 najbolje što je bilo među tih 270, strah me uopće pomisliti kako zvuče tih ostalih 256 skladbi. Ponavljam, pjesme nisu „globalno“ loše, ali zna se da za Eurosong vrijede posebna mjerila, i u tom kontekstu su izabrane pjesme srednja žalost. Nikome nije važno da Dora bude u prosjeku dobar festival. Svi bismo radije da imamo 22 očajne pjesme, i dvije, ma ne treba niti dvije, jednu – da imamo jednu koja će nas sve osvojiti i za koju ćemo sa sigurnošću moći reći da će u Beogradu napraviti nekakav posao, nego da imamo 24 osrednje pjesme, kako je to slučaj sada.

Moram se nakratko osvrnuti i na samu emisiju Ususret Dori. Vidi se neki pomak; meni osobno su se jako svidjeli oni kratki filmići u kojima su predstavljeni sudionici, ali to je nažalost ostalo u sjeni negativnih strana. Primjerice, nedolaska dvaju izvođača u emisiju. Pozornica je također djelovala otužno, ali neću se na nju tužiti kad će ona u Kristalnoj dvorani zasigurno djelovati još (o)tužnije. Ni voditeljski trio se nije iskazao, tj. dvije trećine nisu. Duško je, kao i uvijek, svoj posao odradio sjajno, no Nikolina i Lana kvare prosjek. Na Nikolinine „ispade“ poput onog da je Denis Dumančić „gušter na Dori“ smo ionako navikli, a Lanu smo u ulozi voditeljice gledali prvi put, tako da ćemo im progledati kroz prste, nadamo se da ćemo ih vidjeti u nešto boljem izdanju sljedeće subote.

Što se pjesama tiče, znamo što nas čeka – još jedna depresivna subotnja večer.