Generali prije bitke

Dragonfly i Dado Topić nisu se plasirali u finale Eurosonga. Hrvatska, dakle, prvi put nakon 1993. godine i debija u Dublinu neće sudjelovati u finalu ovog natjecanja. Barem ne u natjecateljskom dijelu.

Naši predstavnici (da ne zaboravimo, to su bili Dado Topić i grupa Dragonfly) ničim nisu na sebe skrenuli pažnju europske publike. Njihov nastup vjerno se može opisati pomoću više riječi. Neke od njih su «fijasko», «debakl», «sramota». Sami izaberite koju ćete upotrijebiti. Ja osobno ne bih nijednu od navedenih. Znate onu mudru «slika vrijedi više od 1000 riječi»? Da? E, odlično. Ako slika vrijedi toliko, zamislite samo koliko vrijedi video snimka od 3 minute. Tako lijepo pogledajte nastup naših predstavnika (da ne bi bilo zabune, to su Dado Topić i Dragonfly) i na stotine riječi će vam odjednom pasti na pamet.

A koreografija? Jeste li vidjeli tu milinu? Ono je bilo upravo revolucionarno. Svi Bobini vampiri, sav trud Bjelorusa i Bugara, ples Kenana, sve je to palo u vodu kada je Iva, pazite sad, s jednog kraja stagea došla na drugi. Ne samo to, došla je, otišla do gitarista i opet se stigla vratiti i «zakucati» u leđa preplašenom Dadi. Čudo jedno neviđeno! A tek styling! Kakvi Swarovski kristali; tu je Dadina trenirka, tu je Ivino sjajilo… A što tek reći na frontmana! Nositi onakve «cool» naočale na pozornici, onako nešto bio je u stanju napraviti još samo jednako uspješni Belgijanac. Nastup za pamćenje. Inače, osmislila ga je proslavljena plesačica Tine Turner, Ivona Brnelić, od koje smo ipak očekivali više – ovako nešto mogao je osmisliti bilo tko.

Sada se, dakako, nameće pitanje, zašto nismo prošli? Ima više razloga. Prvi i osnovni je taj što smo imali lošu pjesmu. O tom su već epovi spjevani pa neću trošiti svoje i vaše vrijeme ponavljajući da se radi o anemičnoj «nazovi-rock» pjesmi. Kada je već bilo suđeno da u Finsku odemo «vjerujući u ljubav», trebalo se nešto napraviti da se skrene pozornost na pjesmu koja postaje prihvatljiva tek nakon 10-ak slušanja. Međutim, Dadi i ostatku ekipe nitko nije organizirao promotivnu turneju. Nastup u show programu Beovizije i nekoliko gaža po helsinškim barovima nije dovoljno ni da na ESC idete s pjesmom kakva je My Number One. Nije snimljen spot. Umjesto toga, Europom je kružio nastup iz klaustrofobične dvorane (neki je nazivaju Kristalnom). Ono što je možda i najtragičnije od svega je to da nitko pred odlazak u Helsinki nije priznao da se ništa nije napravilo. Dapače, uvjeravani smo da je dan maksimum, da su se podijelili neki pomotivni materijali, poneki CD… Na sjever Europe se krenulo, sportskim rječnikom, u obrambenoj formaciji, s ciljem ulaska u finale. Već na prvo slušanje svatko je mogao shvatiti da su od 27 konkurentskih pjesama barem njih 15 bolje i kvalitetnije od hrvatske, a u finale ih ulazi samo 10.

Ipak, i u tom lošem ozračju pojavila se skupina optimista koja je samouvjereno govorila kako će Dado i Dragonfly pronaći svoje mjesto među 24 najbolja i kako ćemo mi «skeptični» po ulasku Hrvatske u finale ubuduće držati jezik za zubima. Svaki pokušaj da se skrene pozornost na to da kola strmoglavo klize, doživljavan je kao nezamislivo težak verbalni napad i želja da se sabotira naše predstavnike. Međutim, naša «apokaliptična» predviđanja pokazala su se točnima. Ovo napominjem da nas ne bi proglašavali «generalima poslije bitke» koji su najpametniji kada je sve gotovo. Nije tako, mi smo na eventualni debakl (koji se dogodio) ukazivali dobra 2 mjeseca! Bili smo generali i prije ove bitke! Daleko od toga da osuđujem one koji su vjerovali; pa to je normalno, uvijek svojima želiš najbolje. I ja sam želio da Hrvatska nastavi zavidnu tradiciju nastupanja u finalu, ali objektivno ovakvom pjesmom to nismo mogli ostvariti. Da nastavim sportskim žargonom, «pali» smo bez da smo zapucali na gol. Od igrača koje smo imali, osim pokojeg šuta (a ni to se nije dogodilo) bolje ni nismo mogli očekivati. Dogodine će igrači biti drugi, ali je jasno da ako želimo ostvariti nekakav rezultat, valja promijeniti izbornika – onog koji te igrače bira. Tim više ako će i ubuduće mazati oči i neće priznati vlastite propuste. Što se Dragonflyja i Dade tiče, njima od srca želim puno uspjeha u daljnjoj karijeri, a onima koji su «vjerovali u ljubav» i prolaz u finale želim sretno spuštanje na Zemlju.