Još jedno finale…

Mogu vam reći kako uopće nije loše kada Hrvatska nastupa prva. I da mogu, smjesta bih potpisao da i dogodine u polufinalu nastupamo prvi. Zašto? Zato jer ako imate bilo koji drugi startni broj – ne bitno je li to dva ili dvadeset – e onda ste nervozni zbog naših, iščekujete samo taj nastup i koliko god se trudite biti zainteresirani za one koji pjevaju prije naših, opet imate osjećaj da samo smetaju i htjeli bi da što prije dođe red na Hrvatsku. A ovako, kad nastupamo prvi, onda ni ne shvatite što vas je snašlo; nema čekanja, za stvaranje nekakve posebne napetosti nema vremena i onda u miru možete ispratiti ostale skladbe.

U četvrtak je bilo upravo tako. Nisam se uspio još jednom pošteno nasmijati na račun voditeljeve frizure, a već su se začuli prvi taktovi „Lijepe Tene“. Obzirom da namjerno nisam želio gledati snimke s probi, znao sam samo okvirno kako će naš nastup izgledati. Iskreno, više me brinulo kako ćemo zvučati. A zvučali smo sasvim dobro – pjesma je još više prilagođena Igoru i nije bilo „lutanja“ kao u Opatiji. Koreografija je sjajno osmišljena i lijepo je bilo vidjeti da se napokon predstavljamo uratkom koji ima glavu i rep. Ruku na srce, nije to ništa o čemu će se godinama nakon Moskve pričati, ali Bože moj, izvučen ja maksimum, kako ja to često volim kazati. Mirna srca mogao sam gledati/slušati ostatak drugog polufinala koje je, po mom skromnom sudu, bilo bolje od onog od prije četiri dana. Sukladno tome, bilo je teže pogoditi kojih deset će u subotnje finale, mada se odavno znalo da recimo Norveška i Grčka nastup u polufinalu odrađuju skoro pa samo formalno. I opet nismo morali dugo čekati – kuverta u kojoj se krilo ime „Croatia“ otvorena je druga. Jesam, znao sam da ćemo proći, a opet mi se iskrao uzvik; bio sam sretan kao da smo prošli dalje u konkurenciji 700 zemalja. Nakon toga i gledanje otvaranja ostalih kuverti pretvorilo se u uživanciju – mi smo prošli, i sad s blaženim smiješkom na licu gledamo kako se drugi preznojavaju. Kuverta po kuverta, finalist po finalist – sve se znalo nakon što je pročitano samo osam zemalja. Naime, bila su ostala još dva mjesta, a u tom trenutku i Norveška i Grčka bile su „out“. Čitanje zadnja dva imena nije donijelo nikakvu napetost; tek veliko olakšanje Sakisu kojem je, vjerujem, u tim trenucima crv sumnje diskretno šapnuo na uho: „Što ako ipak u toj posljednjoj omotnici nisi ti?“ Inače, Grcima uistinu sve pohvale za scenski nastup, dokazali su da taj segment uistinu može „odraditi“ više od pola posla. S druge strane, nejasan mi je ostao Azerbajdžan – ako se sjećate, Arash je u razgovoru za našu stranicu najavio nastup kakav dosad Europa nije vidjela. Umjesto toga, dobili smo nešto što Europa vidi pet-šest puta po natjecanju, ne znam uopće na što je mislio. Valjda nije pogledao nijedan prijašnji Eurosong, ili sam ja izgubio smisao za percepciju ironije.

Uzvik „Griiiiis“ nakon desete kuverte značio da finale neće vidjeti Slovenija, u ovom slučaju „Hrvatska 2“. Nastup su dobro odradili, no jasno je da su ih finala koštali loša vokalna izvedba Martine i činjenica koja im je otpočetka umanjivala šanse, a to je ta da je pjesma suviše repetitivna. U finale nije zagazila ni srpska „Cipela“. Minimalne šanse koje je ova teško slušljiva stvar imala da se plasira u finale zakopao je sam Marko Kon otpjevavši je nedopustivo loše. Ni scenski nastup nije me oduševio; onaj s Beovizije bio mi je manje loš. Posrnula je i (nekadašnja) velesila Irska, a što me posebno raduje, i Nizozemska. Ta država zaista bi se morala odreći opravdanja da je štos u „Istočnjacima“ i „susjedskom glasovanju“ i suočiti se s činjenicom da onim čime se predstavljaju posljednjih godina ne bi ušli ni u finale Izbora za najbolju pjesme Beneluxa, kamo li nešto više. Voditeljski duo poslovično loš, a publika k’o na Apaurinima. Da nije bilo onih nekoliko grčkih navijača sprijeda, mislio bih da su u gledalištu lutke. Sasvim druga priča su novinari. Konferencije za tisak nakon polufinala su show za sebe. Sjajan je jučer bio naš Igor – novinar mu postavlja pitanje na ruskom, prevoditelj taman krene da će mu prevesti, a Igor kaže: „I understand the question.“ Bio je to sjajan trenutak, pogotovo kada se uzme u obzir da su neki jedva „hvatali“ pitanja na svom jeziku. Inače, te pressice su zanimljive uglavnom samo zbog izvlačenja brojeva i ponašanja određenih novinara – pitanja koja novinari postavljaju ili su previše banalna („Kako se osjećate sad kad ste prošli u finale? Da niste možda sretni?“) ili nisu uopće pitanja, već riječi podrške. Rijetko kada pitanje pogodi „u sridu“. Ponašanje novinara spomenuo sam u pozitivnom svjetlu, misleći pritom na maksimalnu opuštenost i neskrivanje emocija tijekom pressica.

Za otprilike šest sati započet će finale, posljednji od tri čina moskovske drame. Hrvatska nastupa peta. Osnovni cilj je ispunjen – ušli smo u finale, ali ne treba na tome stati. Kriteriji su i dalje postavljeni nešto više, tako da nas samo sudjelovanje u finalu i, primjerice, 22. mjesto, nikako ne bi zadovoljili. Očekujem nastup dobar barem kao onaj u četvrtak, i onda mislim da nema straha da ćemo biti makar u sredini ljestvice. Što se konačnog pobjednika tiče, bit ću totalno neoriginalan, pa ću tipovati na Norvešku. Favorit broj 1 nastupa pod rednim brojem 20 i sve mi se čini da Norveška ovaj Eurosong može samo izgubiti. Znam da ovo nije u duhu „sprječavanja susjedske podjele glasova“, ali obzirom da će se Skandinavci večeras obilato „kusurati“ (da, čak i uz žiri), bit ću tako slobodan da pozovem sve vas koji ste van Hrvatske da nazovete jednom za „Tenu“, baš kao što ću pozvati i vas koji ste izvan BiH da nazovete i za „Bistru vodu“. Puno sreće večeras Igoru i Andrei, i jednako toliko ekipi iz Regine. Vjerujem da ćete nam i jedni i drugi večeras biti na ponos.