Eurosong aktivno pratim već 21 godinu. Bilo ih je svakojakih. Od savršeno organiziranih, onih s plejadom hitova koji i danas oduševljavaju one koji se za vrijeme njihovog izvođenja nisu ni rodili, do onih koje su zaboravili i oni koji su na njima pobijedili. No, nikad nijedan Eurosong nije podigao ovoliko prašine i ni za jednim se, siguran sam, neće vući ovoliko repova. Dok ovih dana svi – od kasirki u trgovinama do ministara u vladi imaju mišljenje o Eurosongu, izazovima i perspektivima ovog natjecanja, teško se oteti dojmu da Eurosong nije niti slučajno, niti sam od sebe došao do ove točke. Pa koga onda treba mijenjati  – Eurosong ili nas?

Ako očekujete da će ovo biti još jedan tekst o paneuropskoj zavjeri u kojoj se ujedinilo sve – od Kavkaza do Atlantika – da osigura pobjedu Švicarskoj, kao dio „ne-binarne“ agende iza koje stoji, zna se, sve nečasno i sotonističko, bojim se da ću vas razočarati. Pobjeda Švicarske je trijumf matematike nad emocijama koji bi možda trebalo objašnjavati svima, osim eurovizijskim fanovima. Mi valjda dobro poznajemo sustav glasovanja i sve njegove vrline i mane. Rezultati su takvi jesu – sviđa li nam se ili ne. No, čini se kako su na kraju balade oni i najmanje bitni na ovogodišnjem Eurosongu. Kao da je pjevanje i nadmetanje u nastupima služilo da se predahne od prepirki, svađi, govora mržnje i svega onog što je „krasilo“ ovogodišnje izdanje. Svega onog što Eurosong nikad nije bio.

Efekt leptira koji je „razbio“ Europu

Eurosong je, čini se, dospio do točke kada se njegova budućnost sudbonosno klati između napretka i propasti. Možda čak i nije dospio nego su ga doveli tu. Mnogi će, bez trenutka razmišljanja, prst odgovornosti uprti u EBU, tijelo koje je odgovorno za sve dobro, ali i za sve loše oko Eurosonga. Upravo je EBU jednom odlukom – onom koja se tiče sudjelovanja Izraela na ovogodišnjem Eurosongu – posijao sjeme razdora. Leptir je zamahnuo krilima u ženevskom sjedištu EBU-a, da bi u svibnju u Švedskoj nastao uragan. Sve poslije toga bio je otpor, protest i konstantan grč iz kojeg su se izrodili svi ostali mali ili veliki skandal. Je li „slučaj Izrael“ trebalo riješiti drugačije – na način koji ne ugrožava regularnost natjecanja, na način koji osigurava svim sudionicima jednake uvjete?

U gotovo očajničkom nastojanju da „sačuva apolitičnost“ Eurosonga nastao je „najpolitičkiji“ Eurosong ikad. Eurosong je natjecanje živih ljudi, sa svim kontekstima u kojima žive i rade. Očekivati od njih gotovo robotsko ignoriranje stvarnosti samo je doprinijelo frustraciji – i EBU-a i sudionika. E onda kad su kola krenula nizbrdo, kad smo na dnevnoj razini, umjesto vijesti o druženjima sudionika, čitali prijetnje odustajanjem i tužbama, uslijedila je gotovo najgora pokazna vježba kriznog komuniciranja ikad. U jeku najvećeg eurovizijskog skandala ikad – diskvalifikacije sudionika dan prije velikog finala – ljudi iz EBU-a su se sakrili u utrobu Malmo Arene pustivši da društvene mreže informiraju ljude. Uragan poslije ovog nije bilo moguće zaustaviti. Kao nikad prije, zviždanje na pomen imena izvršnog producenta Eurosonga – Martina Österdahla – bolna je ilustracija toga.

From hell and back

Što dalje? Kad (na svu sreću) padne interes opće populacije za Eurosong – hladne glave o njegovoj budućnosti razmišljat će samo ljudi iz EBU-a i fanovi. Upravo je na fanove EBU, unatoč često deklarativnim hvalospjevima, počeo zaboravljati. Fanovi su srce i duša Eurosong – oni koji žive za dva tjedna u svibnju, a koji, čini se, nikad manje nisu dobivali od svog omiljenog natjecanja. Čuti fanove koji ponekad bolje razumiju suštinu ovog natjecanja, bez obzira koliko nekomercijalno zvučalo, dalekosežno je samo isplativ potez.  Kako postaviti granicu – gdje prestaje ljudskost, a počinje politizacija; kako spriječiti sve jači utjecaj kladionica na rezultate; kako osmisliti sustav glasanja koji u jednakoj mjeri zadovoljava i publiku i stručni žiri; kako se odnositi prema „kampanjama glasanja“ koje su više nego ikad uzele maha ove godine? Sve su to pitanja nad kojima bi trebalo „razbijati“ glavu u mjesecima koji dolaze. U krajnjoj liniji – kako spriječiti odustajanja, kako vratiti zemlje da sudjeluju (čak i one siromašne, jer slogan je Ujedinjeni glazbom)?

Priče o ukidanju žirija koje ovih dana generiraju ljudi koji ne razumiju Eurosong bi nas vratile u godine kada je bilo dovoljno imati pristojnu pjesmu, kupiti 2000 SIM kartica i trofej bi bio vaš. (Azerbajdžan 2011.) Rane koje je ova godina ostavila u „tkivu“ Eurosonga su duboke, ali vremena je sasvim dovoljno. Eurosong bi trebao ići u korak s vremenom, ali ne pod cijenu da izgubi suštinu i po maloj cijeni rasproda vlastitu reputaciju. Fanovi neće napustiti Eurosong. Koliko god boljelo sve od ove godine, nakon par mjeseci počet ćemo sa znatiželjom pogledavati u pravcu Švicarske u nadi da će Malmö 2024. bio najniža točka Eurosonga. Priznati ljudima pravo da budu drugačiji, da misle drugačije, prvi je korak na putu oporavka. Taj prvi korak ne može napraviti Eurosong (pa na kraju, to je samo televizijski program). Moramo ga napraviti mi. A to je već neka druga priča…

(Ovaj tekst predstavlja stavove autora)