Predstavljanje sudionika ovogodišnje Dore u formi intervjua se nastavlja, a sada je red došao na sastav Krešo i Kisele Kiše. Ovaj riječki punk-rock bend zapravo je sekstet, a u karijeri koja se još od demo početaka pruža na skoro dva desetljeća, imaju snimljena tri studijska albuma.

Iako su održali velik broj nastupa pred domaćom i inozemnom publikom, na hrvatskom će predizboru napraviti premijeru, a simpatije gledateljstva uz naklonost žirija 11. veljače će pokušati osvojiti izvedbom pjesme Kme kme.

U razgovoru za naš portal, vokalist sastava Krešimir Burić otkrio je kako se pripremaju za Doru te što im je stvaralo određene prepreke, a podijelio je i njihova iskustva s još jednog HRT-ovog glazbenog natjecanja.

Prije svega, čestitamo Vam na prolasku na ovogodišnju Doru! Otkrijte nam, što je prethodilo samoj prijavi i jeste li se nadali da ćete se naći na finalnom popisu natjecatelja?

Mi smo prijavu poslali, pa ako prođe – prođe. Vidjeli smo da prijašnji rezultati naših predstavnika na Eurosongu nisu bili dobri, potom smo saznali za natječaj i rekli ajmo se prijaviti. Nije bilo puno mudrovanja, čak ni pripreme. U brzom smo vremenu snimili pjesmu, a kada smo saznali da smo primljeni, krenuli smo snimati i glazbeni spot. Pjesma, odnosno njen instrumental, spreman je već četiri godine, a tekst je napisan netom prije prijave.

Brojni obožavatelji ustrajni su u tvrdnji kako je na Dori, kao i na Eurosongu, scenski nastup jednako bitan koliko i pjesma. Možete li nam otkriti što spremate za stage opatijske dvorane Marino Cvetković?

Neki planovi su nam poremećeni zbog pravile Dore, točnije onog prema kojem šestero ljudi može biti na pozornici. Mi to nismo znali, planirali smo imati plesače i plesačice. Imali smo u glavi cijeli koncept kako bi nastup trebao izgledati. Onda kada je rečeno da postoji maksimum od šestero ljudi, odlučili smo se držati svog klasičnog koncertnog nastupa koji će imati neke dodatke, ali to još ne smijemo otkriti. Tko prati naš put i naše koncerte zna o čemu se radi, bit će dobar cirkus.

Vaš bend se zapravo najbolje može opisati kao punk-rock sastav koji je oplemenjen brass sekcijom. Možete li nam dodatno pojasniti što je zapravo brass te na koji način zaokružuje vaše glazbeno stvaralaštvo?

Ta brass sekcija zapravo nas podiže do kraja; ritmički, melodijski i energetski. Mi smo punk-rock sastav s ponekim ska elementima. Uz ska i neke dionice reggaea tu spajamo i trube, a sve je bila moja određena zamisao još iz djetinjstva. Kada sam počeo snimati imao sam zamisao kakvi bi instrumentali i zvuk trebali biti, a nakon određenog vremena našli smo trubače i tromboniste koji su se dobro uklopili. Energetski, melodijski i ritmički to štima dobro, a opet je drugačije od običnih punk-rock sastava.

Bili ste pobjednici treće sezone natjecanja Hrvatskog radija pod nazivom HR Demo klub. Možete li nam opisati to iskustvo?

Ono je bilo čudno. Prijavili smo se na isti način kao za Doru, s tim da sam nas tada ja osobno prijavio, a nitko osim mene nije znao da smo prijavljeni. Nakon što smo završili prvu kvalifikacijsku večer, ekipa me promatrala i čudila se kako funkcionira sve s televizijom, kamerama, snimanjima i intervjuima. Naposljetku smo izgurali do kraja. To je produkcijski tada bio space shuttle za nas, kao što će vjerojatno biti i ova Dora. Iako iza sebe imamo dosta koncerata na velikim pozornicama i pred puno ljudi, HR Demo klub ipak je bio prvi put uživo, na televiziji, popraćen svim medijima i s odličnom produkcijom. Najviše nas je oduševila činjenica da su tonske probe gotove za šest minuta i da svatko svakoga savršeno čuje. Na kraju smo pobijedili, i na račun toga, kao nagradu, dobili snimanje u studiju HRT-a u kojem smo dovršili naš treći studijski album U potrazi za bijelim zecom. Kasnije su se vidjeli i neki rezultati poput popraćenosti medija i veće vrtnje na radijskim postajama. Nažalost, onda je došao koronavirus, stalo je sve, ali sada opet krećemo u nove pobjede!

Gledate li na nastup u Opatiji kao na nastupe s HR Demo kluba? Pripremate li se na isti način?

Glazba po meni osobno nije natjecanje. Koncept tadašnjeg HR Demo kluba i sadašnje Dore je natjecateljskog karaktera, mada je meni glazba kao izbor ljepote. To je sve stvar ukusa, u ovom slučaju stvar žirija i ljudi koji će glasat za svog favorita.

Trijumfom na pretprošlom izdanju Eurosonga, talijanska grupa Måneskin dobila je obožavatelje iz svih krajeva svijeta. Mislite li da su njihovom pobjedom vrata za alternativne izvođače na Eurosongu ponovno otvorena?

Pa ja mislim i nadam se da jesu. Ono što sam dosad popratio na Eurosongu bilo je jedno te isto. Mislim da je to ljudima dosadilo i trebaju neku promjenu pa čak i na gore, samo da se nešto makne s mrtve točke. Osim Måneskina, bili su tu i Lordiji, ali Måneskin je ipak malo alternativniji i drugačiji od uobičajenog eurovizijskog repertoara zadnjih godina. Svuda je samo klasika; pjesme koje iziskuju plesače i plesačice. Kada gledate Eurosong, nijedan refren vam zapravo ne ostaje u glavi. Mislim da je ljudima potrebno nešto novije i melodičnije.

Imate li možda neku eurovizijsku pjesmu koja Vam je draga i želite ju podijeliti s našim čitateljima? Također, je li Vam neka s Dore ostala u uhu?

Lordiji su mi bili fora. Måneskin je ispao potpuno drugačiji, a pjesma mi je čak ušla u uho. S Dore mi se svidio Kawasaki 3P, odnosno njihova Antonija, i Maja Blagdan. Njena je pjesma po meni evergreen. Drugo je sve stvar ukusa, a ja možda drugačije gledam na glazbu jer sam od djetinjstva prošao puno koncerata. Uvijek sam držao da kad god nešto prvi put čuješ, da ti barem refren mora ostati u glavi kojeg ćeš fućkati po povratku kući.

Za kraj, imate li kakvu poruku za sve naše čitatelje, a ujedno i gledatelje skorašnje Dore?

Pratite Doru i glasajte, a glasajte i na Eurosongu. Educirajte se o svemu, ne samo o glazbi i nemojte slušati samo ono što vam se gura. Na taj se način stječe glazbena i životna širina.

Redakcija eurosong.test-a ovom prilikom zahvaljuje Krešimiru Buriću na izdvojenom vremenu za ovaj intervju i cijelom sastavu želi puno sreće na Dori i budućim projektima.

Autori fotografija u tekstu: Tanja Kanazir / Marko Plecko