Da, dobro ste pročitali. Moj prvi Eurosong. San koji sanjam otkad znam za sebe napokon se ostvario – kročio sam nogom na natjecanje koje (svjesno) pratim od svoje četvrte godine, bez izuzetaka.

Mojem oduševljenju nije bilo kraja onog trenutka kada sam, vraćajući se iz Beogarda, na samoj granici Hrvatske i Srbije dobio mail u kojem je potvrđen moj zahtjev za press akreditaciju. Sav ovaj trud koji sam uložio se isplatio, i planiranje mojeg putovanja za Lisabon je moglo početi.

Sva sreća da sam imao hrpetinu obaveza do Eurosonga, jer je tih 2 mjeseca prošlo u sekundi. Ali stvarno. U zračnoj luci sam gledao koje bih zanimljivosti mogao vidjeti u samom Lisabonu, a euforija me uhvatila tek kada sam sletio i vidio prvi natpis All aboard!

Luna me pokupila kod centra Vasco da Gama, provela kroz (pretjerano komplicirani) proces prikupljanja akreditacije, uvela u stroge kontrole koje su nas čekale ispred ulaza za press/fan centar, i moja je Eurosong avantura mogla početi. Kada sam prvi puta vidio press centar, ostao sam u šoku – bio je to velik prostor u kojem je već pozamašna količina novinara marljivo radila svoj posao. Ono što mi je bilo nevjerojatno vidjeti je činjenica da su svi okupljeni ovdje samo i isključivo zbog Eurosonga.

Taj je prostor bio podijeljen na četiri kompleksa – u prvom je bio press dio, u koji su mogli ući samo akreditirani novinari (osim u predvorje tog dijela, gdje su smjeli ući i akreditirani fanovi). Drugi, kriminalno mali šator, bio je rezerviran kao fan lounge, gdje su se većinom družili fanovi, i gdje je bila i vrlo mala kantina u kojoj su se mogle kupiti neke salate i takve sitnije stvari za pojest za ne tako malu cijenu od 6  eura. Treći i četvrti šator/zgrade bili su dio za press konferencije, i na dva kata veliki prostor za intervjue.

Btw, vezano za kontrole na ulazu- svaki puta morate pri ulasku u dio gdje se nalazi press centar proći dosta rigoroznu kontrolu, gdje vam izbacuju svu otvorenu (a nekad i zatvorenu) hranu i piće, dok laptop, ruksak i sve ostalo mora proći kroz rengen, a vi prolazite kroz onaj detektor za metal, kao na aerodromu, i nakon toga vas obavezno policajci ispipaju da ne biste SLUČAJNO prošvercali nešto u džepovima.

Molim minutu šutnje za marcipan koji mi je oduzet.

.

.

.

Hvala.

Nisam se ni okrenuo na peti, već su počele druge probe i bio sam usisan u vrtlog konstantnog rada koji je obilježio mojih prvih par dana na ovome natjecanju. Prati probe, trči na pressicu, objavljuj slike na instagramu, pripremi intervjue – bilo je izuzetno puno posla, ali mi ništa nije bio problem odraditi. Upravo sam zato i htio doći na Eurosong.

Nedjeljni Blue carpet je bio prvi događaj takvog tipa koji sam pratio uživo. Uzimajući izjave natjecatelja, osjetio sam neku puninu, važnost i smisao dolaska na ovo natjecanje.  Potrudili smo se maksimalno približiti natjecatelje Vama, i mislim da smo ove godine to uspjeli bolje nego ikada. Približavajući ih Vama, zapravo smo ih približili i sebi, te su mi neki zbog svoje komunikativnosti i otvorenosti ostali u sjećanju kao vrlo dragi ljudi, s kojima bih volio jednog dana i surađivati, kako u novinarskom tako i u glazbenom smislu.

U nedjelju se otvorio i Euroclub – klub koji je iznajmljen za vrijeme Eurosonga, gdje svi akreditirani mogu uživati u Eurosong hitovima uz (obećane) promotivne cijene pića. Cijene nisu bile promotivne, budimo realni, za 3dcl pive dati 4 eura je definitivno previše. No dobro, barem je glazba bila odlična, Fuego jedno 149 puta u jednoj noći i tako 😀

Pored Eurocluba bio je otvoren i Eurovillage, koji je bio većinu dana prazan, dok su navečer tamo nastupali razni izvođači, a na otvorenom su se mogle pratiti sve večeri Eurosonga. Iskreno mislim da je to najbolje mjesto za fanove koji su uspjeli dobiti akreditaciju, ali nisu imali sredstva/nisu htjeli kupiti kartu za samu dvoranu.

Puno se stvari obećavalo ove godine a nije se ispunilo, vezano uz organizaciju. Prvi puta u mnogo godina (kako mi kažu kolege koji su bili više puta), javni prijevoz nije bio plaćen akreditiranima, a specijalizirani shuttle busovi su vozili tako rijetko da su bili neiskoristivi većinu vremena. Također, obilazujući Lisabon sa akreditacijom nije urodilo plodom, jer se nitko iz grada nije dogovorio sa turističkom zajednicom za bilokakve popuste za muzeje itd., nešto što je čak i prošle godine u Kijevu bila normalna pojava…

U ponedjeljak se dogodio trenutak koji ću pamtiti zauvijek, trenutak u kojem sam uistinu shvatio – pa ja sam stvarno ovdje! Prvi puta kada sam ušao u dvoranu kako bismo pratili prve generalne probe, mojem oduševljenju nije bilo kraja.

Pitajte Bojana i Lunu, jedno pet minuta sam ponavljao Ajme, ja sam tu, ja sam tu! 

I tako su počele generalne probe, koje su me možda i najviše iscrpile od svega. Prva – koju smo pratili putem liveblogganja iz same dvorane, uvijek je trajala dulje od predviđenog, sa puno pogrešaka što tehnike što izvođača, i druga, ona generalna za žiri kada smo se kao glavom kroz zid upustili u live komentiranje iz press/fan dijela što mi je izuzetno drago, ali ne mogu reći da nije bilo teško sjediti tri, četiri sata i pratiti probu u isto vrijeme i komunicirati s Vama.

No vrijedilo je svake sekunde, i nadam se da smo započeli tradiciju liveova koja će se nastaviti i u idućim izdanjima Eurosonga.

Ako Vam se to uopće sviđa

Nadam se da da.

Odgovorite mi u komentarima, nesiguran sam u sebe ponekad.

😀

Anyway, dani polufinala i finala su nam zato bili nešto slobodniji te smo imali više vremena za sebe i Lisabon (o Lisabonu nešto malo kasnije).

Prvo polufinale smo odgledali iz dvorane, što mi je bilo veliko, i ugodno iznenađenje (hvala Šefu) i još jedno ostvarenje mojih snova. Taboru eurosong.hra je jako teško pao Frankin neprolazak u finale, budući da smo svi bili zadovoljni njezinim nastupom, a i par sati prije toga smo upoznali tu predivnu, vedru, karizmatičnu osobu koja je, i dalje smatram, svoje mjesto u finalu zaslužila. No o tome više u S druge strane ekrana.

Drugo polufinale i veliko finale smo gledali iz press/fan centra, i iskreno, nikad nisam gledao Eurosong tako ofrlje kao ove godine. Nastupe smo vidjeli jako puno puta, pogotovo one iz finala, tako da cijeli šou ću iskreno ponovno odgledati tek za par mjeseci, da vidim kako je sve to izgledalo na malim ekranima.

Press centar je btw obožavao Eleni i Fuego, iako je reakcija na pobjedu Izraela bila sasvim solidna.

A Lisabon? Nikada u životu nisam vidio grad koji u isto vrijeme ima tako siromašnu i bogatu prošlost. I grad koji također ima tako siromašnu i bogatu sadašnjost. Dopustite da Vam objasnim:

Prošlost Lisabona i samog Portugala obilježena je pomorstvom, preookceanskim bogatstvima koja su dolazila (uzimana) iz raznoraznih orijentalnih kolonija. To je bogatstvo prošlosti.

Veliki potres 1755. godine i tsunami te požar koji su uslijedili, potpuno su preoblikovali portugalsku prošlost, izgled i funkcioniranje samog Lisabona. To je devastacija i siromaštvo prošlosti.

A sadašnjost?  Siromaštvo vidimo na ulici, među prosjacima, uličnim harmonikašima koji se gube po metroima i sviraju harmoniku kako bi zaradili koji cent za hranu ili piće. Siromaštvo vidimo i u popločenim kućama i unutrašnjostima restorana u uličicama koje ponekad zaudaraju na kanalizaciju. Bogatstvo? Pa bogatstvo vidimo u kulturi, u live izvedbama fada svake večeri u četvrti Alfama. Bogatstvo vidimo i u okruženju Altice arene, koje je puno ekstravagantnih i modernih nebodera, poslovnih i trgovačkih centara. Bogatstvo je i broj turista, koji ponekad i na ogromnim kruzerima veličine ovećih zgrada dolaze u Lisabon iskusiti šarm ovog grada. Najveće bogatstvo su ipak ljudi, i njihova nada da će sve biti bolje – imam dojam da u takvom duhu žive građani Lisabona, a vjerojatno i cijelog Portugala.

Moj prvi Eurosong organizacijski nije bio najkvalitetniji. Na mojem prvom Eurosongu, Hrvatska nije prošla u finale. U finalu nije pobijedio moj favorit (Njemačka, ako se pitate, ostali su zapeli u polufinalima 🙁 ). I unatoč svemu tome, ovo je bio najbolji tjedan mojeg života, koji ću, nadam se, uskoro ponoviti. Ako ne u Izraelu nagodinu, onda negdje drugdje.

Zagreb 2020? 😀