MARIN: Jovana – hrvatska heroina

„KROO-EJŠAAA!“ – izgovorila je Jovana Janković tu magičnu riječ za koju smo toliko željeli da bude napisana na jednom od onih kartončića koji ujedno predstavljaju ulaznicu za subotnje finale. Vjerovali smo otpočetka da možemo proći, da objektivno to zaslužujemo, ali kako to obično biva, večeras su nam svi konkurenti zvučali bolje nego inače i već smo se pomirili s time da vijesti koje ćemo objaviti nakon drugog polufinala možda i neće biti tako radosne.

Prvi kadar najavio je ugodniju večer od one prije dva dana – dvorana nije zjapila poluprazna i napokon se osjetio onaj pravi ugođaj Eurosonga: svjetla, buka gledatelja, razne boje zastava među kojima smo odmah pronašli i našu „šahovnicu“ među prvim redovima. Voditelji su posao još jednom odradili sjajno i stoga vjerujemo kako će i u finalu biti na visini zadatka. Malo glazbe, malo priče, i već su na pozornici za svoj nastup bili spremni Islanđani.

Redale su se tako pjesme jedna za drugom (neke bolje, neke lošije), a već tijekom nastupa Latvije pojavila se lagana nervoza u kombinaciji s blagim negodovanjem koje već ovogodišnja latvijska pjesma sama po sebi izaziva. Nakon što su baltički gusari još jednom svijetu obznanili da smjeraju preploviti sva svjetska mora (ako im se smrzne Baltik, neće daleko), krenula je razglednica broj jedanaest. Kako jedna navijačka pjesma kaže: „Bijelo-crvena polja hrvatska“ bila su uvod u „Romancu“. Začuo sam prve taktove pjesme i više ni ne dišem. Sto mi stvari pada na pamet: samo da Laci ne zaboravi tekst, samo da se plesačica ne polomi, samo da se sad u Arenu ne spusti svemirski brod s Marsovima i ne otme „Kraljeve“… No, kako se „Romanca“ polako bližila kraju, shvatio sam da sve ide kako treba i opet sam mogao disati. Nastup sam, dakako, pogledao još jednom po samom završetku i uistinu je sve bilo sjajno, odlično odrađeno; sve skupa je bilo izuzetno originalno i vjerujte da bih to tvrdio i da u donjem lijevom kutu nije pisalo „11 CROATIA“.

Ali… Lako za to što ja mislim, bitno je što misle stanovnici ostalih 18 zemalja s kojima se borimo za finale – koliko njih će zvati za Kraljeve?
Petnaest minuta ili tzv. Voting Time prošao je dok si rekao „keks“ i svaki je od voditelja u ruci već imao po pet koverti. Kao pravi muškarac, Željko je odlučio da će zadnju riječ imati Jovana, te je prvi otvorio jednu od svojih koverti. „Ukraine!“ – izgovorio je. OK, jedna manje. Jovanin red da otvori… Otvara… Dok polagano okreće papir, karton, što li već, prema publici, izgovara ono što sam htio čuti: „Welcome to the final… KROO-EJŠAAA!“

„PA TO SMO MI!“ – izletjelo je iz mojih usta dok sam gledao kako naši skaču po svom dijelu backstage-a. Kraljevi su uspjeli, prošli su! Uistinu je specifičan osjećaj (u pozitivnom smislu) proći iz polufinala u finale, a nisam ga imao priliku osjetiti od Kijeva 2005. i Borisovih „Vukova“! Eh, sada sam se napokon mogao opustiti… Ipak, ne potpuno. Naime, jedan je Hrvat još uvijek bio u redu za finale. Andrej Babić, kojemu je ovo četvrti Eurosong, skladao je glazbu za portugalsku pjesmu.

Imena devet zemalja već su bila pročitana. Zadnja je, kako znamo, bila Jovanina. A ona, pristojna kakva jest, pitala je publiku – koga bi oni htjeli gledati u finalu. U tri navrata najviše je bilo onih koji su htjeli da posljednji finalist bude upravo Portugal, a kada je obznanjeno da Portugal to uistinu i jest, zadovoljstvo je bilo potpuno. Bravo Kraljevi! Bravo Andrej! U subotu smo zajedno u finalu! Vama idu čestitke, a zahvale idu gospođici Janković koja nam je sve to omogućila – koja nas je poslala u finale pročitavši „Kroejša“ i „Portugal“ s papira iz koverti. I zato ti Jovana šaljem veeeliki poljubac i od srca ti – „hvala lepo“!