MARIN: Krivci, preuzmite odgovornost!

Eurosong 2012. službeno je završio pljeskom na kraju Loreenine pobjedničke konferencije za tisak, ali kako to obično s Eurosongovima biva, oni traju i tjedan-dva nakon službenog završetka, a to „pravilo“ nije se zaobišlo ni ovoga puta. Krenulo je, opet po običaju, u rubrici „Odlasci-dolasci“. Nakon što je Armenija očekivano objavila povratak, isto se očekuje i od Poljske, samo da odrade EURO 2012., projekt zbog kojeg su i odustali od pojavljivanja u Bakuu. Dakako, opet po običaju, više se priča o eventualnim odlascima. Kolonu nezadovoljnika ove godine predvodi Ujedinjeno Kraljevstvo – izuzmemo li peto mjesto iz 2009., Otočani već godinama nisu ni blizu pravog rezultata, a frustracije su kulminirale kada gospodin Humperdinck u Azerbajdžanu ne da nije uspio primirisati vrhu, već se priljubio za dno tablice nije ga puštao do samoga kraja. Znak za alarm se upalio i Britanci više nisu mogli glumiti nezainteresiranost s kojom, kao, prate Eurosong. Teško je za vjerovati da će na koncu uistinu i odustati, ali će u svakom slučaju biti zanimljivo vidjeti kako će koncipirati izbor za 2013. i koga će na poslati na sjever Europe. Zakotrljala se i donekle standardna priča o plagijatu, pa je u roku od par sati ispalo da gotovo da i nema pjesme koju „Euphoria“ nije „zakinula“ za nekoliko taktova. Međutim, sama činjenica da ta vijest nije odjeknula odveć jako najbolji je pokazatelj da je prenapuhana. Senzacionalisti su se već ionako opet okrenuli vječnom pitanju – brije li Loreen pazuha ili ne?

No, čemu razglabati o tuđim problemima i dilemama kad svojih ionako imamo preko glave. Prvi je, jasno, činjenica što nismo prošli u finale. I uopće me ne zanima jesu li nam falila 3 ili 30 bodova, to ne mijenja stvari niti ikome može poslužiti kao alibi. Ne mogu a da se, baš kao nakon polufinala, opet ne zapitam: tko je kriv? Ovih dana svjedočimo medijskom prepucavanju Nine i HRT-a upravo na radnu temu „Tko je kriv?“. I kao što to obično biva, istina je negdje u sredini. Krenimo od Nine. Njezin prvotni odgovor na ovo pitanje glasio je ovako: „Nitko nije kriv. Bilo je sjajno, probali smo, dali smo sve od sebe, nismo prošli dalje u finale i to je to.“ Ova izjava je, neka se nitko ne uvrijedi, smiješna. 1) Nemoguće je da za neuspjeh nitko nije kriv; 2) nije bilo sjajno, jer da jest, uvukli bi se u prvih deset; 3) niste bili tamo da nešto probate nego da nešto napravite budući da je postojao konkretan cilj (ulazak u finale) i 4) prepucavanja dokazuju da niste dali sve od sebe. Nina bi, kao osoba koja je odabrala pjesmu, MORALA preuzeti odgovornost za taj propust. Najlakše je sada reći „To je to“ i krivnju svaliti na Jupiter koji je točno u trenutku njezine izvedbe ulazio u putanju Saturna, a to, znate već valjda, ne odgovara pjevačicama inicijala N.B. Nadalje, operacija glasnica uoči samog natjecanja, koja je izravni uzrok otkazivanja 90% promidžbene turneje, je bila čisto samoubojstvo. Ako je operacija bila neodgodiva, trebala se zahvaliti HRT-u na pozivu i prepustiti mjesto nekome spremnijem. Izjava da promidžba ne utječe na konačni rezultat je zapanjujuća, tim više što se u njoj poziva na Željka Joksimovića, koji je bez turneje bio treći. To je istina, ali uspoređivati Željka i Ninu u kontekstu Eurosonga je kao u nogometu uspoređivati „Manchester United“ i „NK Radnik Velika Gorica“.

Ni bivši hrvatski predstavnici, Boris i Severina, ne znaju tko je kriv

Sve navedeno od krivice ne amnestira HRT, odnosno ljude koji brinu o nastupu Hrvatske na Eurosongu, a to su u prvom redu Aleksandar Kostadinov i Elisabeth Homsi. Oni bi također trebali preuzeti dio odgovornosti, a ne se vaditi na žiri „koji te katkad prepozna a katkad ne“, i slične neuvjerljive izlike. U 12 godina mizernih i sramotnih rezultata, nikad nijedna riječ isprike, preuzimanja odgovornosti, garancije da će biti bolje – ništa. Tko ili što nam jamči da se dogodine neće ponoviti ista priča? Doru treba u potpunosti rekonstruirati, pitanje je samo kako. Za početak, metodom eliminacije. Dakle, osim što nam ovogodišnji koncept nije donio nikakav rezultat, on je po mom sudu generalno najgori jer sve stavlja pred gotov čin i nema nikakvu natjecateljsku draž. Njega, dakle, križamo. Dora 2011. također se pokazala kao promašaj jer se pretvorila u predugi Talent Show u kojem se lako može dogoditi da pjevač, ni kriv ni dužan, izvodi pjesmu koja mu nimalo ne leži. Tu uvijek zamislim Žigu kako izvodi „Lahor“ i stresem se. Dora kakva je bila prije 2011. također više nije rješenje; ne samo zato što nije donosila rezultate, već zbog kronične nezainteresiranosti i nedostatka inspiracije hrvatskih skladatelja. Festival na kojem se natječe 20-ak izvođača od kojih 18 nije briga za Eurosong nego su tu da promoviraju novi album, te gdje 18 od 20 pjesama uopće nije primjereno natjecanju kao Eurosong, nema nimalo smisla.

Žiga pokazuje zašto je koncept iz 2011. promašen

Prvu promjenu treba napraviti upravo tu – treba dopustiti stranim autorima da sudjeluju na Dori. Hoće li pjesma koja nas predstavlja biti manje hrvatska jer autor nije građanin Hrvatske? Naravno da ne. Možda ne bi bilo loše da jedan autor napiše više pjesama za više izvođača, ali taj sistem biranja je zamka utoliko što publika ne glasa toliko za pjesmu koliko za izvođača. Onda ovako – odredi se izvođač zainteresiran da narednih nekoliko mjeseci sve podredi Dori i Eurosongu. Više autora sklada mu pjesme koje on izvodi u jednoj večeri. Tri bi bile premalo, pet možda ne bi stigao sve uvježbati u kratkom roku, pa mi se četiri čini kao optimalan broj. Za početak, od četiri pjesme, dvije MORAJU biti od inozemnih autora. Prvo, kao oblik kazne našim autorima, i kao drugo, možda im se tako probudi bunt pa se sami ponude za Doru 2014. Pjesmu biraju gledatelji putem televotinga i žiri. U žiriju bi, pored ostalih, sjedili i Ksenija Urličić kao predsjednica stručnog ocjenjivačkog suda te jedan član udruge Eurofest Hrvatska. Njegovi glasovi bili bi ustvari konačan zbroj glasova koji bi uoči Dore pjesama dodijelili članovi udruge. Znam da ni ovaj sistem nije savršen, ali sam uvjeren da bi, osim zanimljivije Dore, donio i solidan rezultat na Eurosongu. Nažalost, iz sadašnje perspektiva, pojam „solidan rezultat Hrvatske na Eurosongu“ doima se vrlo dalekim.

Martina pokazuje zašto ne valja koncept od prije 2011.