Na kraju bijaše – optimizam

Nije jednostavno pisati osvrt na nešto za što ne znate točno kakve osjećaje u vama budi. Kada pomislim na sinoćnje polufinale, moje su misli i osjećaji nesređeni, i najprecizniji opis bio bi da se nalaze na pola puta između razočarenja i čuđenja. A bilo je sinoć mnogo toga čime smo mogli biti i razočarani i začuđeni, i što je najgore, nije trebalo proći puno vremena da bismo to shvatili. Jer ne treba biti profesionalni ton majstor da bi se shvatilo da sa zvukom nešto ne štima, a bogami nisu potrebne ni godine voditeljskog staža da bi bilo jasno da ruski voditeljski dvojac svoj posao obavlja ispod svake kritike. Naporni čovječuljak koji je očito spretno izbjegao tretman kod frizera pred izlazak na pozornicu, i sirota missica od 6 kilograma koja je ozbiljno posvađana i s engleskim i francuskim jezikom, učinili su uvodni dio i proglašavanje deset finalista potpuno negledljivim. Sve što su rekli, pred kamerama su pročitali sa šalabahtera, a stvar nije izvukao ni mladi gospodin koji se javio iz Green Room-a, a ponašao se kao da izvještava iz Doma umirovljenika. Srećom, voditeljski duo trpjet ćemo još samo sutra (ajde dobro, bez ovoga „samo“), a obzirom da je suviše smiono nadati se da će im se tijekom ove noći kirurški usaditi talent za voditeljski posao, nadam se samo da će u četvrtak manje blebetati. Kad sam već krenuo s opaskama, spomenut ću da mi je nedostajao huk publike. Nisam dokučio je li stvar bila u lošem zvuku, ali sam imao dojam kao da se publika nalazi u dvorani pokraj ove u kojoj se izvode pjesme. Show program nije bio loš, no moj osobni dojam je da bi Zbor Crvene Armije bio sasvim dovoljan, uz neki eventualni dodatak. Grupa t.A.T.u. bila je sasvim nepotrebna, tim više što nisu otpjevale više od jednog refrena svoje (davne) uspješnice. Bit ću čangrizalo do kraja pa ću spomenuti da mi se ne sviđaju ni uvodni filmići (tek sad sam shvatio koliko su dobri bili oni lanjski). Nažalost, u svojevrsno moskovsko sivilo uklopio se i naš komentator Duško – ni traga onom Dušku na kojeg smo navikli ranijih godina. Djelovao je poprilično nezainteresirano, ni s podacima nije najbolje baratao, ali nadam se i uvjeren sam da će u drugom polufinalu to biti sasvim druga priča.

Sve ovo što sam naveo onemogućavalo mi je da se „uživim“ u eurovizijski duh. A koliko sam pričao s ostalima, nisam bio jedini s tim problemom – gotovo svi su složni da uopće nisu imali dojam da je ono što su gledali bio Eurosong. Tome su u jednu ruku kumovale i same pjesme. Tek kad su izvedene jedna za drugom, bilo mi je jasno kako prvo polufinale uopće nije posebno kvalitetno. Bosna i Hercegovina po meni je bila miljama ispred ostalih. Bilo je još dobrih nastupa: Island, Turska, Finska… Makedonci su izvukli maksimum iz svog nastupa, no odavno je bilo jasno da za njih mjesta u finalu nema. U finale su prošle manje-više očekivani izvođači; za najveće negativno iznenađenje večeri odabrao bih Švicarsku. Sukladno tome, vlada opće uvjerenje kako je Izrael prošao nezasluženo, i sklon sam prikloniti se razmišljanjima koja kažu da su oni bili „pick“ žirija. Čini mi se da je prva ispod crte bila Crna Gora – nastup je bio dobro odrađen, puno su radili na promociji i najavljivali su dobar rezultat, ali ih publika očito nije prepoznala. Ili pak žiri.

I premda je ovaj tekst u dobroj mjeri obojan sivim tonovima i čovjek bi zaključio da se premišljam hoću li uopće gledati sutrašnje polufinale, istina je sasvim suprotna. Iz svog tog razočarenja i iščuđavanja, izrodio se optimizam, još veći nego je bio prije nekoliko dana. Osim što se lani u Beogradu dokazalo da se „prvi mačići u vodu bacaju“ (sjetite se lanjskog prvog polufinala i poluprazne dvorane, a zatim sjajne atmosfere na ostalim večerima i na kraju jednog od najboljih Eurosongova), pjesme koje su sinoć izvedene dokazale su da se imamo pravo nadati dobrom rezultatu u Moskvi. Jer, objektivno, teško je naći pet skladbi koje su sinoć izvedene a da su bolje od „Lijepe Tene“ – i što se tiče samog nastupa, i što se tiče pjesme kao takve. Otpočetka sam bio uvjeren kako ćemo proći u finale; od sinoć više nemam ni gram sumnje. Dakako, ne treba sada bez razloga podizati euforiju, još imamo traume od 2006., ali zašto ne reći da smo kvalitetom u samom vrhu ovogodišnjeg Eurosonga.

Igor i Andrea sutra nastupaju prvi. Od svojeg tima koji skrbi o njima dobit će naputke kako da nastup odrade što bolje, tako da im po tom pitanju neću savjetovati ništa. Samo ću savjetovati onom koji sutra bude na pressici nakon polufinala, da dobro promiješa one kuglice – bilo bi lijepo da u finalu nastupimo dvadeset i prvi. 🙂