Norveška bajka i hrvatski (ne)uspjeh

Sve ono o čemu smo pisali, što smo analizirali, ocjenjivali, sve oko čega smo se svađali, raspravljali i dogovarali proteklih godinu dana, stalo je u otprilike tri sata programa u Moskvi. Istina, zvuči pomalo depresivno, ali tako je s gotovo svime u životu – pripreme su uvijek puno dulje od onoga za što se pripremamo, ali je zato zadovoljstvo koje imamo ako to nešto ispadne kako treba – golemo. A je li Eurosong ’09 bio onakvim kakvim smo ga htjeli? Pa, i je i nije.

Krenuti u analizu moskovskog Eurosonga bez da se prvo spomene Norveška, bilo bi u potpunosti neprofesionalno i nekorektno. Od trenutka kada je pobijedila na norveškom izboru, „Fairytale“ se nametnula kao apsolutni favorit kojoj tu ulogu nisu mogla ugroziti razvikana imena slavne eurosongovske prošlosti (Sakis, Chiara), baš kao ni proslavljena imena europske diskografije koji su u nastup uložili iznos otprilike jednak državnom proračunu pojedinih afričkih zemalja (Hadise, Arash). Pobjeda ne da nijednom nije dolazila u pitanje, nego je i premoć „Bajke“ glasovanje već nakon 15 minuta pretvorila tek u časnu borbu za drugo mjesto. Eurosong pratim dugi niz godina i ne pamtim da je neka pjesma bila na ovaj način obljubljena prije i za vrijeme samog Eurosonga. No, potpuno razumijem zašto. Zato jer dokazuje koliko ljepote ima u jednostavnosti; za pobjedu nisu potrebni mišići i „razdrljena“ košulja, nije potreban scenski nastup u kojem će plesači uz vatromet slona križati s koalom i dobit pandu – potrebno je ono što je zapravo teže naći od svega navedenog, a to je – izvrsna pjesma. A uz nju, i izvođač koji će je interpretirati na način da ćete osjetiti sve one emocije koje vam želi prenijeti. Kada gledate Alexandrov nastup, imate dojam da će svaki tren uletjeti u vaš dnevni boravak s violinom. To je ono zbog čega je bio tako sličan, a opet toliko drugačiji od ostalih.

Alexander je apsolutni pobjednik ovog Eurosonga, ali „običnih“ pobjednika ima još. Yohanna primjerice, koja je sasvim neočekivano došla do fenomenalnog drugog mjesta. Međutim, kako to obično biva, lista gubitnika puno je veća. I koliko god bi bilo nepošteno priču o pobjednicima započeti s nekim tko nije Alexander Rybak, toliko bi bilo nekorektno započeti priču o gubitnicima s bilo kim osim sa Sakisom. Znam, ovo sada je zvučalo krajnje bezobrazno i zločesto, vjerujte da mi nije namjera bila omalovažavati navedenog pjevača jer prema njemu gajim simpatije i jedan sam od onih koje je „This Is Our Night“ osvojila – radi se o čistoj objektivnosti. On je najviše izgubio jer je najviše uložio – svoje ime, ranije uspjehe, ugled koji uživa kod fanova, a na kraju krajeva i novac. Grci su se nakon polufinala dali u traženje voditelja za „Eurosong 2010: Athens“. A na kraju nisu niti ušli u šansu da se bore za prvo mjesto. Sedmo mjesto koje su osvojili je sjajan rezultat kada se gleda s naše perspektive: njima je to isto kao da su bili i dvadeseti. Lista se nastavlja s Chiarom koja je još gore stradala. Soraya je slovila za jednog od glavnih favorita, sada se kladim da bi voljela da ih je EBU diskvalificirao jer TVE nije prenosila nijedno od dva polufinala. Azerbajdžan, Tursku i UK bih svrstao u grupu onih koji ipak mogu biti zadovoljni postignutim, i vjerujem da to i jesu. No, u koju od ove dvije skupine svrstati Hrvatsku?

Ipak palac dolje

Teško je reći. Možda bi najpoštenije bilo reći kako smo negdje u sredini. Ipak, meni i poslije ovog Eurosonga ostaje gorak okus u ustima i zato sam skloniji tome da nas svrstam među „poražene“. Nisam jedan od onih koji samo čekaju da stvari krenu po zlu pa se onda time naslađuje i pravi pametan. Drugim riječima, ne namjeravam se raspisati o negativnim stvarima oko našeg nastupa i plasmana ove godine, jer ima i dosta pozitivnih. No, neke se stvari moraju spomenuti. Kvalitetna pjesma i dobro osmišljena koreografija ono je što nam je ulijevalo kakvu takvu nadu u dobar plasman, no konkurencija je bila prejaka da bi te dvije komponente dovoljno došle do izražaja. Neki kažu kako je sam plasman finale uspjeh. Možda sam ja suviše sportski nastrojen, no meni je konačno 18. mjesto u finalu (pa makar da smo u polufinalu bili prvi i da je konkurencija veća od 42 države) i dalje neuspjeh. Donedavno se nismo zadovoljavali ni 11. mjestom Novkovića ni 13. mjestom Severine – zašto bi onda sada trebali biti sretni s 18. mjestom Igora i Andree? Dakle, ako se mene pita, Hrvatska je u Rusiji doživjela novi neuspjeh u nizu. Surovu realnost pogoršala je činjenica da nas je u finale progurao žiri. Neki će opet reći kako je to dokaz da smo imali izuzetno kvalitetnu pjesmu, kada ju je odabrao žiri, koji je ipak stručniji od publike. E nije tako. To samo znači da još uživamo koliki toliki kredit iz doba 90-ih i da smo od 19 pjesama u polufinalu po mišljenju publike bili tek na 13. mjestu. Nažalost, priče o velikom povratku Hrvatske pale su u vodu. Ljuti možemo biti samo na sebe.

Ni ostale predstavnice s područja bivše SFRJ nisu se proslavile. Crnoj Gori nisu pomogle ni duge pripreme i iscrpna promotivna kampanja. Sloveniji više ni „stari lisac“ Babić ne može pomoći. Makedoniju je još jednom izbacio žiri, a Srbija je poslala stvar dovoljno lošu da bude tek deseta i dopusti žiriju da je izborom „Tene“ katapultira natrag kući. Bosna i Hercegovina ima razloga i za zadovoljstvo i za nezadovoljstvo. Njihova „Bistra voda“ meni je jedna od najdražih pjesama ikada, a deveto mjesto koje su osvojili je sjajan rezultat kojim samo nastavljaju izvanredan niz započet još u Ateni 2006. godine. S druge strane, moje je mišljenje kako je deveto mjesto slab rezultat za ovako dobru skladbu, „Bistra rijeka“ zaslužila je bolje; makar to Sakisovo sedmo mjesto.

Organizacijski, moskovski je Eurosong samo uvećao značaj beogradskog. Blesavo je opet ponavljati kako su gledatelji djelovali izolirano, kako je falila prava atmosfera, kako su voditelji (i oni iz polufinala i finala) bili srednja žalost, kako su uvodni filmići bili potpuni promašaj i kako glupo iz sadašnje perspektive djeluju najave Rusa kako će prirediti nezapamćen spektakl. Moram se još jednom dotaknuti i Duška Čurlića, HRT-ovog komentatora. Dušku je ovo peti Eurosong za redom kojeg komentira. Svoj posao do sada je odrađivao solidno. Njegovi komentari nisu bili nezaboravni, ali bili su u najmanju ruku korektni. Ove godine nije se iskazao u prvom polufinalu, no zato je u drugom bio dosta bolji, a u finalu sjajan. Zapravo, samo do dijela kada je započelo glasovanje. Koji duhovi su ga tada obuzeli ne znam, ali znam kako je ono što sam tijekom čitanja glasovanja slušao bilo za njega neprepoznatljivo. Svojim komentarima valjda je htio biti poput Terryja Wogana. A Terry Wogan je jedinstven, jedan jedini, i što je jednako važno, ima smisla za ironiju. To ili imaš ili nemaš; gledateljima nije zanimljivo tek puko „puhanje“ na malo duži uvod od čitača glasova. Također, Duško je cijelo vrijeme s ironijom govorio o susjedskom glasovanju. „A pogodite kome će sada Andora dati 12 bodova“ i „Pazite kome ide 12ica od Danske“ komentari su koje sam i ja izrekao gledajući. Međutim, izrekao sam ih i kada se isto događalo s nama. Ne smije komentatoru smetati što se „časte“ Danci, Šveđani i Norvežani, a onda da isto ne primijeti kad to radimo mi s BiH. Valjda su kriteriji za svih jednaki. Ponavljam, kao netko tko nema 5% Duškovog iskustva nisam ga htio uvrijediti niti o njemu imam negativno mišljenje – upravo suprotno, jako ga cijenim i ovo je sve pisano dobronamjerno, u nadi da će svoje greške popraviti.

Jednako toplo se nadam da ćemo i mi biti pametniji nakon novog razočaranja. Pred nama je ljeto, a onda od rujna krećemo u novu ESC godinu. Opet puni optimizma i elana, spremni da pišemo, analiziramo, ocjenjujemo, svađamo se, raspravljamo i dogovaramo. Knjiga „Eurosong 2009“ je zatvorena, a iza nje ostaju nam mnoge pjesme kojima ćemo se, vjerujem, još dugo vraćati. Polako već otvaramo novu knjigu, u kojoj će, nadam se, priča o Hrvatskoj napokon imati happy end…