To read this interview in English, click here.
Svoje prvo sudjelovanje na Pjesmi Eurovizije Jugoslavija bilježi davne 1961. godine kada je ovo natjecanje održano u Cannesu. Čast da otvori povijest nastupa Jugoslavije na Eurosongu dobila je novosadska pjevačica Ljiljana Petrović. Iako su se na prvoj Jugoviziji našla jaka glazbena imena puput Lole Novaković, Gabi Novak, Anice Zubović, Đorđa Marjanovića, do tada nepoznata Ljiljana Petrović uspjela je osvojiti simaptije stručnog žirija i pobijediti s pjesmom “Neke davne zvezde“. Ljiljana se rado prisjeća kako je to sve izgledalo, a u intervjuu za Eurosong.hr otkrila je kako je izbor pao baš na nju, kako je nastala pjesma i što zapravo za nju znači taj nastup.
Kako je došlo do toga da Vi te 1961. godine predstavljate Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije?
To je bio rezultat dvije stvari. Našla sam se na pravom mjestu u pravo vrijeme. To mjesto bila je Ljubljana, koja je dobila zadatak da organizira odlazak na prvu Euroviziju. Ali prije toga sam se našla u Ljubljani iz drugog razloga, a to je bilo snimanje moje prve ploče. Kada sam završila sva potrebna snimanja i vratila se kući u Novi Sad, nakon nekog vremena zvali su me ponovo iz Ljubljane i rekli su mi: “Tvoju ploču je čuo mladi skladatelj Jože Privšek”. On je nekoliko mjeseci ranije pobijedio u Opatiji s pjesmom koja je tada bila veliki hit “Vozi me voz u daljine”. Kada ih je Privšek upitao: “Ovaj glas, kakav je ovo glas?”, oni su mu rekli kako je u pitanju neka početnica iz Novog Sada. Iako me nije ni vidio prije toga, o mom glasu je rekao: “Ovaj glas, ako bude pjevao moju pjesmu, ja ću ići u Cannes i kao skladatelj ću predstavljati Jugoslaviju po prvi put”. Također je napomenuo da njegova pjesma neće sudjelovati na natjecanju ako ja ne budem pjevala njegovu pjesmu.
Nakon što su vam poslali glazbu, možete li ispričati kako su nastali stihovi pjesme “Neke davne zvezde”?
Kada me Duško Hren, koji je bio zadužen za organizaciju, nazvao i objasnio cijelu stvar, rekla sam mu da mi pošalje note, a ja sam već u glavi imala da bi tekst mogao napisati Miroslav Antić. On je bio u Opatiji te godine i imao je već nekog iskustva. I tako je Mika odlučio napisati tekst. Međutim, on je naučen na to da dostavlja gotov tekst na osnovu kog se sklada glazba, tako da je ovo i za njega bio izazov. Tekst smo pisali od devet ujutro do pet sati poslijepodne. Bilo je jednostavno nevjerojatno – on kaže “otpjevaj mi ovaj dio”, a ja krenem i ne sklopi se sve kako treba, papir se kida i tako u krug. Kada je sve konačno bilo gotovo, istog trenutka smo pjesmu poslali u Ljubljanju, a potom je sve brzo uslijedilo. Jože Privšek je uradio jedan sjajan aranžman.
Kako se sjećate Vašeg prvog većeg nastupa, koji je upravo bio na prvoj “Jugoviziji”?
Nakon putovanja do Ljubljane kroz cijelu noć, htjeli su da odmah otpjevam pjesmu, no to nisam mogla. Otišla sam u hotel i naspavala se. Potom smo ušli u studio, snimili i zanimljivo je da se ta prva snimka i dan danas može čuti. Za prvu “Jugoviziju” bila su zadužena tri centra, koja su ponudila po tri skladbe koje su pjevala tri pjevača, a ispalo je da ja pjevam za Ljubljanu. Imala sam svoje mjesto i to nikome nije smetalo, jer kada sam snimila skladbu svima se svidjelo, a i sam Privšek je bio jako zadovoljan. Uradila sam sve točno onako kako je on zamislio. Nakon što je pjesma “Neke davne zvezde” jednoglasnom odlukom žirija izabrana da ide u Cannes, ponovo sam izašla na binu kako bi je otpjevala. Nisam mogla vjerovati što se dogodilo, bila sam u šoku. Nakon mog silaska s bine, od preostalih osam natjecatelja zatekla sam samo Lolu Novaković i Anicu Zubović. Lola mi je samo rekla: “Pa što je s tobom, zašto ne plačeš, zašto se ne raduješ?” Njih dvije su mi prišle, zagrlile me i čestitale.
Dobili ste priliku da prvi predstavljate svoju zemlju na natjecanju za najbolju pjesmu Europe. Jeste li imali tremu? Kako ste se osjećali kada ste stali na scenu?
Pošto smo vlakom išli za Cannes, cijeli put nisam mogla spavati od uzbuđenja, sve vrijeme sam pjevala svoju pjesmu. Uopće nisam pričala, samo sam je pjevala u sebi. Lijepo su nas dočekali u gradu domaćinu Eurosonga 1961. Nisam se uspjela naspavati s obzirom na to da smo jako brzo imali prvu probu. Bilo je to u čuvenoj dvorani gdje se održava kanski festival. Brzo smo došli na red i bili smo jako interesantni. Mika Antić je, osim kao naš vođa puta i pjesnik, išao i kao novinar, a također, bio je i naš dušebrižnik. Stalno nam je govorio da pazimo što radimo pošto dolazimo iz socijalističke zemlje, da se ne kinđurimo, da ne šljaštimo, kao što kapitalisti šljašte. Meni je rekao da ne nastupam u plavoj haljini, u kojoj sam planirala, već u jednoj maloj crnoj haljinici. Nije mi dozvolio ni da se našminkam, ni da napravim frizuru. Govorio mi je da moram biti prirodna. Ali nekako smo ga uspjeli prevariti i na kraju sam bila našminkana i imala sam frizuru. Na prvoj generalnoj probi imala sam veliku tremu. Privšek je zamolio orkestar da sačekaju malo, okrenuo se k meni i rekao: “Što smo rekli – kad si mogla pjevati u Ljubljani, možeš i u Cannesu, pa to ti je isto”. Krenula sam i kasnije je sve bilo lakše.
Koliko je, osim za Vas, taj nastup imao značaja i za tadašnju Jugoslaviju?
Negdje biti prvi strahovito puno znači, a pogotovo je značilo za Jugoslaviju, što je ustvari najvažnije. Mi smo prezentirali našu zemlju, izuzetno smo se pokazali. Jean-Claude Pascal, koji je pobijedio, rekao je na svečanoj večeri: “Ja se ne smatram pobjednikom, za pobjednika smatram Jugoslaviju”. Kada se završilo glasanje, mi smo bili na osmom mjestu, ali to uopće nije bitno, tko je bio koje mjesto. Uspjeh je bio sama činjenica da smo izašli na tu scenu, da smo se pokazali kao dostojni da budemo na europskoj sceni, da nam ništa ne fali. Led je bio probijen u takvoj mjeri da nas nitko nije mogao skloniti s Eurovizije. To je bio izlazak na europsku scenu, u pravom smislu te riječi.
Jeste li možda narednih godina imali mogućnosti da ponovo predstavljate svoju zemlju na Eurosongu?
Da, da. Privšek je htio da ja odmah pjevam sljedeće godine, ali Beograd je bio strašno protiv mene da ponovo nastupim, jer, kao, nisam imala iskustva. Ljubljana nije mogla vjerovati, jer je sve ispalo dobro, ali Beograd je htio da ide Lola Novaković.
Koliko se samo natjecanje promijenilo kako su godine prolazile. Kakvi su Vaši komentari po tom pitanju?
Početak Eurovizije je bio crno-bijeli. Upravo kada se pojavila boja, onda je sve došlo kao jedan zemljotres. Pao je na Euroviziju. Toliko je multimedijalni trenutak pao u prvi plan. Samo da se sad još nešto doda. Iz godine u godinu se nešto novo dodavalo, kao da baš mora biti novo. Koliko smo mi pjevali tako crno-bijelo, pa nam ništa nije falilo. Onda je glazba počela odlaziti u drugi plan, odjednom je najvažnije kako se tko obukao, kako se tko ušarenio. Oko scene je bila najveća gužva, da se što više obogati s raznim cakama. Kako je koja godina došla tako se glazba sve više udaljavala.
Portal Eurosong.hr se zahvaljuje Ljiljani na izdvojenom vremenu i želi joj sve najljepše u novoj 2013. godini.
Još nema komentara. Neka tvoj komentar bude prvi?