Prošle godine Anja Nissen se kroz ušicu igle provukla u veliko finale Eurosonga i time spriječila da se produbi prava eurovizijska kriza Danske. Naime, 2015. i 2016. danski predstavnici su finale Eurosonga gledali iz svojih hotelskih soba, a trebala je bravurozna vokalna izvedba i ponešto vatrometa, te prilična naklonost europskih žirija da i Anju ne snađe ista sudbina. No, 2018. je, apetiti danske publike i izvođača su veći, a letvica postavljena puno više od 20. mjesta u finalu. Pogledajmo zato šta nam nudi njihov ovogodišnji nacionalni izbor.

Ditte Marie – Riot

Za moj osobni ukus puno previše vikanja u refrenu koje opasno pleše po ivici iritantnog kvari nešto što je u osnovi solidna, ali vrlo tipična eurovizijska pjesma kakvih valjda na Melodifestivalenu prime na desetke svake godine. Mogu ovo zamisliti na pozornici u Lisabonu, ali samo u polufinalnoj večeri.

Anna Ritsmar – Starlight

Iako dok ovo pišem slušam audio verzije pjesama, ova pjesma ima to nešto što me nagnalo da se u Annu Ritsmar zaljubim samo kroz njen glas (a onda i da guglam i provjerim tko je vlasnica tog divnog glasa). Nešto što neodoljivo podsjeća na Grace VanderWaal i nešto čemu ne manjka jednostavnosti, šarma i neke iskrenosti. Ako su pozorno slušali što je to Salvador Sobral govorio prošle godine na kraju Eurosonga o glazbi i vatrometu, Danci će odabrati Annu.

Rasmussen – Higher Ground

Ako Balkanci svako malo u pjesme naguraju gajde, frule, harmonike i još  ponešto iz svoje tradicionalne glazbe, što Danci ne bi mogli malo motiva iz doba vikinga? I ovo zaista zvuči kao uvodna špica za seriju Vikinzi, s puno tog nekog borbenog beata i energije. No, isto tako, ovo je bez nasnimljenih pratećih vokala potpuno druga pjesma, a sam Thor zna kako to zapravo zvuči. U svakom slučaju, ova pjesma se zasluženo ističe.

Sannie – Boys on Girls

U životu ne treba biti negativan i iz svega treba izvući neku pouku. Evo, naprimjer, iz ovog što se pretenciozno naziva – pjesmom – smo naučili dvije stvari. Prvo, nikad ne pišite pjesme dok ste pijani ili napušeni. Znam da dobro zvuči, ali ako već i pišete – zadržite to za neku svoju arhivu. Drugo, ponekad treba znati kad je dovoljno i kad je vrijeme za pustiti mlađe (i talentiranije) na scenu.

Sandra – Angels to My Battlefield

Krene dobro, dapače odlično, pomislite – “Ha, evo je!”, i onda dođemo do refrena gdje stvari odu nizbrdo kao karijera Tine&Nikše. Umjesto da ode u nebesa, pjesma se u refrenu jedva popne na dva stepenika. Kad se sve to još ponovi par puta sve postaje monotono, pa sumnjam da postoje ti anđeli koji će Sandru “pogurati” u subotu.

Lasse Meling – Unfound

Lasse, Shawn Mendes je zvao i rekao da slobodno zadržiš ovu pjesmu jer ju je on vratio autorima prije pet godina. Eto, tako zvuči. Neoriginalno, dosadnjikavo i predvidivo. Nešto za pustiti na radiju između čitanja stanja u prometu i nagradne igre u kojoj se dijele tave.

CARLSEN – Standing Up for Love

Ako smo nešto naučili prošle godine iz nizozemskog slučaja, to je onda da ovakve, na prvo slušanje vrlo staromodne pjesme, sa jakim izvedbama nikad ne treba otpisati prije vremena. Iako patetično do beskraja i nazad, odiše nekim šarmom, vrlo brzo ulazi u uho, a nešto mi govori da bi Danci vrlo lako mogli glasati za ovo.

Karui – Signals 

Iako zvuči kao Aminatina “Love injected” nakon mašinskog otkoštavanja, ova pjesma je daleko od lošeg. Lijepo se tu poslagalo malo neobičnih zvukova, jako dobra vokalna interpretacija i zanimljiva melodija. Da li bih je poslušao još koji put? Da. Da li bih je poslao na Eurosong? Definitivno ne.

Rikke Ganer-Tolsøe – Holder fast i ingenting

Kad je jedino po čemu se razlikujete od stotina pjesama koje se pojavljuju ovih dana na europskim nacionalnim izborima jedino po tome što pjevate na danskom, to nikad nije dobra vijest. Da postoji neki kongres dosade, mislim da bi ga otpočeli intoniranjem ove pjesme. Ne bih više trošio vrijeme na ovo.

Albin Fredy – Music for the Road 

“Šta bolje zatvara veliku festivalsku večer od pjesme nastale protuprirodnim bludom između countrya i generičkog popa?”, pomisliše organizatori DMGP-a 2018. Na stranu optužbe za plagijat (po čemu su eurovizijski fanovi kao onaj dječak iz priče koji je vikao – “Eno vuka!”), ali pjesma je stvarno prazna kao umirovljenički hladnjak. Jednostavno, jedva čekate da završi.

Zaključak

Ovogodišnji DMGP neosporno nudi dosta dobre i, što je još važnije, vrlo raznolike pjesme. I dok su sve oči uprte u Rasmussena (do mjere da ga se već sad proglašava favoritom cijelog Eurosonga), ja i dalje nekako potajno želim da Anna ili CARLSEN budu ti koji će ponijeti zastavu Danske u Lisabonu. Upravo na taj trojac (Rasmussen, Anna i CARLSEN) bih stavio svoj novac. I koga god od njih odaberu, ovo bi mogla biti dobra eurovizijska godina za Dansku.