Eurosong.hr logo Eurosong.hr logo
Eurosong

Uvod u Eurosong

Za natjecanje koje danas vjerno prate milijuni fanova možemo zahvaliti osnivačkom odboru Europske radiodifuzne unije (European Broadcasting Union – EBU), na čelu sa Švicarcem Marcelom Bezençonom. Po završetku Drugog svjetskog rata, EBU je željela podići moral i povezati europske nacije oko zabavnog glazbenog programa koji bi se istovremeno prenosio u svim zemljama članicama te unije. Natjecanje za pjesmu Eurovizije tako je osnovano po uzoru na uspješni talijanski glazbeni festival Sanremo.

Prvi se pamte

Prvi festival održan je 24. svibnja 1956. godine u Luganu, u Švicarskoj. Sudjelovalo je sedam država, svaka sa po dvije pjesme, a pobjedu je odnijela Lys Assia iz Švicarske s pjesmom Refrain. Od tada do danas, na natjecanju su sudjelovale 52 zemlje, od kojih se njih 37 može pohvaliti pobjedom. Rekord u broju pobjeda drži Irska koja je do sada trijumfirala 7 puta. Za Eurosong vežemo i neka od poznatih imena poput ABBA-e, Celine Dion i Johnnyja Logana, koji je do sada i jedini dvostruki pobjednik ovog natjecanja.

Orkestralna pratnja, drame oko jezika

Od početka natjecanja do 1998., izvođači su nastupali uz pratnju orkestra, a kasnije je dopuštena primjena unaprijed snimljenih instrumentala. No, uz instrumental je obvezan uvjet da pjesma sadrži i vokale.

Tu dolazimo do teme jezika na kojima se pjesme mogu izvoditi, gdje smo svjedočili višekratnim izmjenama pravila. U početku nije bilo restrikcija po pitanju jezika, no EBU je u dva navrata (od 1966. do 1973. i od 1977. do 1999.) uvela strogo pravilo obveze izvođenja pjesme na jednom od službenih jezika pojedine države sudionice. Danas su ta pravila ponovo napuštena, što rezultira mnoštvom pjesama na engleskom jeziku. No, u povijesti Eurosonga zapažene su i pjesme na izmišljenim jezicima (Sanomi – Belgija 2003., Amambanda – Nizozemska 2006. i Julissi – Belgija 2008.).

A 12 bodova dobiva…

Sustav glasovanja također se mijenjao tijekom godina. Današnja verzija sastoji se u tome da svaka zemlja dodjeljuje dva seta bodova, onaj publike i onaj stručnog žirija (sastavljenog od 5 stručnjaka). Najboljih 10 pjesama po sudu publike/žirija dobiva bodove od 1 do 8, odnosno 10 i 12 bodova. Ranije su odluke o pobjedničkim pjesmama u potpunosti bile u rukama nacionalnih žirija. No, 1997. je u nekoliko zemalja sudionica uz glasove žirija eksperimentalno uvedeno i telefonsko glasovanje publike, koje je od 1998. na radost većine fanova postalo tradicija. Danas je glasovati moguće i putem SMS-a te preko službene aplikacije.

Širenje formata natjecanja i uvođenje polufinala

Kroz devedesete, po završetku Hladnog rata, natjecanju se počelo pridruživati sve više zemalja, format se naglo širio te je bilo nužno odrediti način odabira zemalja koje će osigurati kvalifikaciju u finale. Godine 1993. uvedeno je prvo preliminarno natjecanje, tzv. Kvalifikacija za Millstreet. Kasnije je uvedeno pravilo da se 6 posljednjeplasiranih država iz tekuće godine nije kvalificiralo na iduće natjecanje, a od 1996. finaliste je birao žiri temeljem audiosnimki pristiglih pjesama. Od 1997. do 2001. mjesto u finalu nisu mogle zaslužiti zemlje koje su u prethodnih pet godina imale najslabije prosječne skorove, a između 2001. i 2003. ponovo je uvedeno pravilo kvalifikacije temeljem dobrog rezultata na natjecanju tekuće godine.

Prva pojava polufinala bilježi se 2004. godine, kada je uvedena jedna polufinalna večer. U finale se automatski plasiralo 10 najuspješnijih zemalja iz prethodne godine te tzv. Velika četvorka (zemlje koje doprinose EBU s najviše financijskih sredstava – tada Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Francuska i Španjolska, kasnije tzv. Velika petorka, s povratkom Italije na natjecanje). Ostali su plasman trebali zaslužiti putem polufinala, koje je jamčilo još 10 mjesta u finalu. Od 2008. godine je uveden format natjecanja s dvije polufinalne večeri, kakav znamo i danas. Svi sudionici, izuzev tzv. Velike petorke i zemlje domaćina, svoj plasman u finale trebaju osigurati putem polufinala. Iz svakog polufinala u finale ulazi 10 najboljih pjesama po izboru publike i žirija.

Što se dogodilo 1969.?

Možda i najzanimljiviji rasplet glasovanja dogodio se 1969. na natjecanju u Madridu, kada su pobjedu odnijele čak četiri države. Zajedno su slavile Španjolska, Francuska, Velika Britanija i Nizozemska, koje su prikupile svaka po 18 bodova žirija. Kako tada nije postojalo pravilo u slučaju izjednačenja, ostalo je jedino proglasiti četiri pobjednika.

Tko sve može sudjelovati?

Radi velike uspješnosti i gledanosti, Eurosong se i dalje širi te voditelji i gledatelji od 2015. na natjecanju pozdravljaju i najnoviju sudionicu – Australiju. Sudjelovanje Australije na Eurosongu izaziva čuđenje mnogih, no geografska pripadnost Europi nije ono što uvjetuje sudjelovanje. Uvjet je aktivno članstvo u EBU, koje podrazumijeva plaćanje članarine. Tako na ovom natjecanju redovito gledamo i Izrael, Armeniju te još nekolicinu neeuropskih zemalja, kao i onih čiji je teritorij samo djelomice u Europi (Gruzija, Azerbejdžan). Tijekom ranijih godina, redovit sudionik bila je i Turska, a natjecali su se i Maroko, Luksemburg, Monako, Andora i Slovačka. Interes za sudjelovanjem svojevremeno su iskazali i Libanon, Tunis i Lihtenštajn, no ove zemlje ipak još nisu ostvarile premijerni nastup na Eurosongu. Špekulira se da će to uskoro ostvariti Kazahstan, koji je 2018. po prvi puta sudjelovao na Dječjoj pjesmi Eurovizije.

Novosti i pogled u budućnost

Radi velike uspješnosti i gledanosti, Eurosong se i dalje širi te voditelji i gledatelji od 2015. na natjecanju uz europske zemlje pozdravljaju i najnoviju sudionicu – Australiju.

Zadnje brojke sugeriraju kako Eurosong prati preko 180 milijuna gledatelja diljem Europe i svijeta. Natjecanje su prethodnih godina prenosile i Kina, Kanada i SAD. Stoga nimalo ne čudi kako se u ulozi gostujućih izvođača pojavljuju i neke od najvećih svjetskih zvijezda (Justin Timberlake, Madonna). Sve ovo podsjetnik je zašto je Eurosong vrhunski glazbeni spektakl kojemu se svake godine iznova rado vraćamo! (Sanja Daić)