Kvalifikacijske večeri na Eurosongu su uvedene 2004. godine. Od tada su se pravila o direktnim zemljama finalisticama nekoliko puta mijenjala, ali jedna stvar je ostala konstantna. O čemu je riječ, doznajte u tekstu koji slijedi.
Veliki broj direktnih finalista – veći broj prosječnih pjesama u finalu
U razdoblju od 2004. do 2007. godine direktan plasman u finale Eurosonga su imale TOP 10 zemalja iz prethodne godine, te zemlje članice tzv. BIG 4 (Francuska, Njemačka, Španjolska i UK). S obzirom na veliki broj pjesama koje su imale direktno mjesto u finalu, bilo je za očekivati da će biti uočljiva razlika između tih pjesama i onih koje su mjesto u finalu pronašle iz polufinalne večeri: zemlje polufinalistice su u finalu zbog dobre pjesme i nastupa, a finalisti ne nužno. Stoga i ne čudi sljedeća statistika:
- 2004. godine se u finalu među TOP 10 zemalja nalaze svega 4 od 14 direktnih finalistica
- 2005. i 2007. godine po tri
- 2006. svega dvije
Atenski Eurosong iz 2006. godine bio je najbolji pokazatelj kako direktan plasman u finalu može biti nesretan. Razočaravajućoj statistici uspjele su izmaći samo domaćin Grčka i Rumunjska. Deset zemalja koje su se kvalificirale iz polufinala, u finalu ostvaruju plasman među 12 najboljih.
Zašto su zemlje direktne finalistice ostvarile tako loše plasmane u razdoblju od 2004. do 2007. godine? Jedan od argumenata svakako bi mogao biti da se te zemlje nisu morale potruditi jednako kao i one koje su nastupale u polufinalu. S druge strane, gledatelji su možda već kroz polufinalnu večer zapamtili neke pjesme ili možda odabrali svog favorita za kojeg će glasati i u finalu.
| Jeste li znali da je, izuzev članica tzv. BIG4, Grčka zemlja s najvećih brojem direktnih plasmana u finalu Eurosonga u razdoblju od 2004. do 2007. godine? Samo su jedanput nastupali u polufinalu i to 2004. godine kada je započeo njihov niz sjajnih eurovizijskih rezultata. |
Dva polufinala – manji broj direktnih finalista, ali ista tradicija
Na beogradskom Eurosongu 2008. godine uvodi se novi sistem natjecanja: sve zemlje izuzev domaćina i BIG 4 (od 2011. BIG 5) moraju svoj plasman u finale tražiti kroz jedno od dva polufinala. Manji broj direktnih finalista značio je da bi se statistički manji broj prosječnih pjesama trebao naći u završnici Eurosonga.
U sljedećoj statistici prikazano je koliko je direktnih finalista ostvarilo plasman u TOP 10:
- 2008: 1/5 (Srbija)
- 2009: 2/5 (Francuska, UK)
- 2010: 1/5 (Njemačka)
- 2011: 2/5 (Italija, Njemačka)
- 2012: 4/6 (Azerbajdžan, Italija, Njemačka, Španjolska)
- 2013: 1/6 (Italija)
- 2014: 2/6 (Danska, Španjolska)
- 2015: 2/7 (Australija, Italija)
Recimo da je uspjeh plasirati se u TOP 10 u finalu Eurosonga. Onda su direktni finalisti u razdoblju od 2008. do 2015. godine imali prosječnu uspješnost od 33%. Drukčije rečeno, direktni finalisti su ostvarili otprilike dva puta lošije plasmane od zemalja koje su se natjecale i u polufinalu.
| Italija trenutno važi za najuspješniju zemlju članicu tzv. BIG 5. U posljednjih pet godina su četiri puta bili u TOP 10. Statistika zemalja direktnih finalistica bi bez Italije bila daleko lošija. |
Što će se promijeniti na bolje nastupom direktnih finalista u polufinalima Eurosonga 2016. godine?
- Gledatelji će biti pošteđeni isječaka nerijetko neatraktivnih video spotova pjesama zemalja direktnih finalistica. Umjesto istih, gledat će nastupe direktnih finalista na eurovizijskom sceni.
- Gledanost polufinala u zemljama direktnim finalisticama bi se trebala povećati s obzirom da će vladati veći interes za njihovim nastupom.
- Direktni finalisti će se donekle izjednačiti s polufinalistima u smislu da će gledatelji imati priliku poslušati sve pjesme dvaput i onda u finalu donijeti odluku za koga glasati.
Za kraj zaključimo da je izmjena koncepta polufinala od strane EBU-a dobra odluka. Pitanje je samo što su čekali do sada.
Još nema komentara. Neka tvoj komentar bude prvi?