Read this interview in English

Nedavno je na YouTube kanalu Eurosonga emitirano izdanje iz 1990. koje se održalo u Zagrebu. Tada je Jugoslaviju predstavljala jedna mlada i vrlo talentirana pjevačica, čija karijera je nakon tog nastupa išla samo uzlaznom putanjom. Ona je tada pjevala „Hajde da ludujemo“, jednu pozitivnu i vrlo poletnu pjesmu, koja te tjera na ples i da je pjevaš što god da radiš. Za to je zaslužna jedna divna dama i multitalentirana ličnost Tatjana Cameron Tajči.

Za naš portal prisjetila se ovog nastupa, otkrila kako je došlo do suradnje sa Zrinkom Tutićem te što za nju predstavlja ova pjesma.

Kakav je osjećaj nakon 30 godina ponovno dobiti priznanje od publike?

(…)Kad su mi javili bila sam u dućanu, kupovala sam namirnice za kuhanje. I došla sam doma i bila sam tako uzbuđena i počašćena i vesela i osjetila sam tako jednu dragost unutra. Onda sam osjetila čudan jedan osjećaj… Nikada sebe nisam vidjela kao nekog pobjednika, ja sam uvijek voljela dati nešto lijepo, učiniti nekom malo radosti, podijeliti nešto lijepo i onda da smo u tome svi pobjednici. U tome onda svi uživamo. (…)

Jeste li tada, kad je ta pjesma nastajala, očekivali da će biti toliki hit?

Nisam očekivala, ali opet iz razloga što je jedino moje očekivanje bilo da kroz tu pjesmu nešto lijepo podijelim. Uvijek sam imala taj mindset. (…) Mi smo stvarno, moja ekipa i ja, bili s toliko ljubavi, nade, optimizma i te mladenačke radosti, mladenačke vjere da je sve moguće, da nam nitko ne može ništa. Kada imaš 19 godina, snovi su ti šareni i prekrasni i nitko te ne može zaustaviti. Ne vjeruješ kritičarima koji ti govore „ma joj ona je mlada i luda, pusti nju, neće nikad ništa“, što sam ja imala puno takvih napomena. Nisam se obraćala na to i tu energiju smo stavili u to. Nisam imala očekivanja da će biti hit, ali kad radiš nešto s ljubavlju onda znaš da će biti dobro. Taman da je jedan čovjek osjeti.

Kako je došlo do suradnje s Zrinkom Tutićem i Alkom Vujicom na pjesmi “Hajde da ludujemo”?

To je jedna čudna priča. Spomenula sam u videu za Eurosong fanove da sam završila prvi draft svog memoara, svoje jedne knjige. Tako da sam ja proučavala svoje dnevnike i u tom memoaru sam ispričala tu priču. Počela sam s glazbom od četvrte godine, imala sam jedan svoj put i u tom trenutku 1989. radila sam u Londonu. Radila sam demo snimke za Richard Bransona, koji je tada bio lansirao tek Virgin Records i oni su tražili tinejdžersku pjevačicu. Bila je Debbie Gibson, bila je Tiffany i ja sam bila jedna od kandidatkinja. Nisam htjela potpisati ugovor jer bila sam mlada i htjela sam osigurati kako ću pravilno to jer je to bio veliki zalogaj za mene iz male Jugoslavije. (…) Onda sam, da bih zaradila novce da bih platila advokata da mi pomogne za ugovor, naletila sam na Zrinka i rekla sam “Zrinko, napišite mi album”. Pokušavala sam već u Jugotonu i mene su uvijek odbijali jer „pa tko si ti mala, nećeš nikad ništa“. Rekla sam Zrinko „Ajde Vi mi napravite album, pa ću ja tako zaraditi malo novaca“. Tako je, zapravo, počela moja suradnja sa Zrinkom.

Kako se sjećate te Jugovizije u Zadru?

U Zadru ja sam isto bila filler. Bila su tri favorita – Massimo, Boris Novković i Oliver i Zorica Kondža, a ja sam bila filler – netko tko neće biti konkurencija njima. I dobro – bila sam mlada, uvijek je dobro imati nekog mladog debitanta. U petak prije generalne probe ja sam imala promociju ploče i ljudi su mi rekli: gledaj, mi smo naštampali 3000 ploča, tko zna kad ćemo ih prodati – ti si nam mačak u vreći. Nakon što sam pobijedila svi su bili: „ah ja sam ju otkrio, ja sam ju otkrio…“ Ali dobro, to je bilo tako u to vrijeme, ja sam bila mlada (…) Ali ta energija koju sam ja doživjela. I čak dok sam pjevala tu pjesmu u Zadru u narančastoj haljini – ja sam osjetila nešto veće.

Tko je bio zaslužan za taj styling u Zadru?

Menadžer mi je bio Ervin Softić, a moja majka je poznavala Danijelu Car i ona mi je pomogla da unajmimo Irinu Radovčić koja je dizajnirala narančastu haljinu. Danijela je onda išla u Austriju kupila je materijal – to je bio jedan stvarno projekt iz srca. (…) I onda mi je Višnja Trusić napravila styling, kosu, našminkala me, rekla je „ajmo malo 50-ih“ i kada je napravila rekla je „wow, izgleda kao Marilyn Monroe“. Ali, u Zadru nisam bila Marilyn Monroe – ja sam bila ja.

Kako su tekle pripreme nakon pobjede u Zadru?

(…) Kad smo pobijedili, e onda je počelo. Drugi dan se priključio Večernji list kao glavni medijski sponzor. (…) Ja sam odmah počela imati treninge, koreografske probe, svaki dan sam imala pressice, fotografiranja, ručkove, što ja znam, i onda sam zadnjih tjedan dana bila u Trakošćanu gdje sam se mogla odmoriti. (…)  Tih zadnjih par dana sam se lijepo mogla smiriti da mogu odraditi Euroviziju.

Kako se sjećate tog prvog trenutka kada ste stali na scenu u Lisinski?

Ja sam prvi put pjevala u Lisinskom kada sam imala 3, 4 godine. Lisinski je meni bio kao doma, kao dnevna soba. Ali, pošto je bila tad prekrasna scena i bilo je drukčije – bilo je drukčije (…)

Je li bilo treme?

Ja sam imala tremu, ali ne za sebe nego za druge. Ja znam pjesmu – pjevam je u tri u noći nema problema, ne može se dogoditi da pogriješim riječi. Toliko smo dugo radili na njoj, šest mjeseci otkako smo snimili pjesmu. Pjesma nije bila vokalno zahtjevna, ples sam isto bila svladala, ali bilo me strah da li će matrica svirati dobro, hoće li pod biti sklizak pa ću se poskliznuti, hoće li se nešto dogoditi sa haljinom. Od toga sam imala tremu, a ne od pjevanja. (…)

Jeste li se družili s drugim natjecateljima, imate li kontakte s njima još i danas?

Ne, i to mi je najviše žao (…) Ja sam bila jako nesigurna kao osoba i način na koji su mene izolirali moj tim  i moja ekipa, da budem odmorenija ili manje dostupa ili iz nekih drugih profesionalnih razloga, nisam imala priliku komunicirati s puno ljudi, a željela sam (…) Sjećam se, par iz Islanda – oni su mi bili krasni. Kada su bile pressice i partyji uvijek sam se s njima nekako našla. I Emma iz Londona, možda zato što je ona isto bila mlađa pa smo se isto nekako našle.

https://www.youtube.com/watch?v=uQhFfmTLciA

Kako se sada sjećate samog nastupa u Zagrebu?

Imam taj sistem da kada pjesma počne, kao kad uključite prekidač, jednostavno pustim da se predam glazbi, tim minutama koje su dragocjene. Jednostavno ne misliš o tome ništa, nego kao kad si na rollercoasteru. Za mene je to bilo – OK počinje pjesma – počinje čarolija. (…) Ja volim taj osjećaj prepuštenosti.

(…)

Jeste li razmišljali o tome da ponovno stupite na eurovizijsku scenu?

Pa svake godine kada gledam poželim biti tamo, ali ne kao natjecatelj nego da sudjelujem. Ja bih voljela sudjelovati na neki način, voljela bih doći otpjevati nešto, ali ja jednostavno ne volim natjecanja. (…)

Biste li sudjelovali kao autorica pjesme?

Pa možda da… Možda – dobra ideja. Kad sam se doselila u Nashvillle zapravo su me dvoje autora pitali bih li htjela pisati s njima za Euroviziju.

I, ima li nešto u tome…?

Ne smijem reći, to su ipak sve profesionalne tajne koje se moraju čuvati.

Što za vas predstavlja Hajde da ludujemo?

Radost, nadu, optimizam veselje, povezanost, ljubav…

I za kraj, imate li neku poruku za fanove i čitatelje našeg portala?

Jedinu poruku koju bih željela poslati je: budite hrabri i nemojte se bojati biti to što jeste. Zapravo bih samo htjela reći da niste sami. Vidite – imam lutkicu Tajči. (…) Kada sam je uzela u ruke sam shvatila da sam ja postala lutkica i da ne želim biti lutkica. To je moja najveća poruka svima – nemojte nikada biti zaglavljeni u tome da se morate skrivati. (…) Budite slobodni od straha da će vas netko odbaciti. Neće. Ja vas volim.

Zahvaljujemo se Tajči na izdvojenom vremenu za ovaj razgovor.

Cijeli intervju možete pogledati ovdje.