Vesna Pisarović: „Budite spremni za muziku jer muzika može promijeniti život“

Nakon Dore i priprema za Tallinn došao je red da Vesna Pisarović otputuje u ovu baltičku zemlju i s pjesmom na engleskom jeziku i drugačijim aranžmanom predstavlja Hrvatsku na Eurosongu. Kao šesta po redu izvela je Everything I Want i od ukupno 24 skladbe natjecanje je završila na 11. mjestu. Dvije godine poslije vratit će se na Eurosong i to kao autorica pjesme In The Disco koju je Deen izveo za Bosnu i Hercegovinu u Istanbulu 2004. godine. Uz nastup na Dori i Eurosongu, iza sebe ima objavljenih sedam studijskih albuma i nekolicinu hitova koji se i dan danas izvode i slušaju, poput Da znaš, Neka ljudi govore, Da sutra umrem, Ti ne znaš što ljubav je. Ipak, kaže kako joj je nevjerojatno to što se njene stare pjesme i dalje slušaju i izvode jer je prošlo skoro deset godina otkako je napravila transformaciju u svom glazbenom izričaju. Iz popa prešla je u jazz vode, a najveću zaslugu za to imao je jedan nastup jazz saksofonista Petera Brötzmanna.

Svatko tko je na bilo koji način imao doticaj s Eurosongom zna da taj festival nije samo ta jedna večer, kako je bilo kad ste vi sudjelovali, ili tri kako je danas, nego tjedan ili dva koju su puni proba i raznih događaja. Zanima me kakav je bio osjećaj kad ste prvi put stali na scenu u Tallinnu?

Krasno. To je ostvarenje sna, to je kao kad astronaut dođe na mjesec. (osmijeh) Doista sanjaš o tome i to se dogodi. Dosta se ima proba. S obzirom da se danas bavim jazzom i dani su pretvoreni u disciplinu i dugo vježbanje. Za te tri minute se stvarno ima proba i previše. (osmijeh) Ali, dobro, proba nikad dovoljno. Ono za što se proba nije muzika, ono za što se proba je koja kamera, uglovi, kadrovi, dimovi i ostalo, znači scena. Jer je scena jedan vrlo bitan dio te trominutne izvedbe.

Marija Šerifović je svojevremeno ispričala kako je ona s pratećim vokalima imala određene rituale i pjesmice koje je izvodila pred izlazak na scenu. Kako je izgledao Vaš izlazak?

Uvijek si morao biti našminkan i tip top spreman. To je bio ritual, što je meni bilo dovoljno da se skoncentriram. Sat vremena šutnje. Ne sjećam se rituala, ali imala sam odličan tim uz sebe. Mislim prvenstveno na back vokale s kojima sam i prijatelj, a s kojima sam se i dugo znala, Darija Hodnik, Ivana Čabraja, Vladimir Pavelić Bubi i Dragan Brnas Budo. S njima je uvijek bilo gušt biti.

https://www.youtube.com/watch?v=zVRljHW3n_s

Jeste li možda s nekim u kontaktu od bivših sudionika ili ste možda s nekim surađivali?

Jesam, jesam. Surađivala sam sa Sestrama Slovenkama i s njima sam se baš sprijateljila. One su bile baš super i kao društvo. Pozivali su me u goste u Ljubljanu, ja sam njih pozivala u Zagreb na nekoliko šouova. To je bilo baš lijepo društvo, a družili smo se i na zabavama na Eurosongu.

Kako vi danas gledate na vaš nastup. Biste li nešto promijenili?

Teško je reći da sada, ako bi bila hipoteza da sam ostala u bijeloj haljini s onom istom frizurom, tko zna možda bi bilo genijalno, možda ne bi, to je teško reći. Radikalna je bila promjena u odnosu na nastup na Dori, doslovce s bijelog na crno. Teško je sada biti mudar pa reći što je trebalo. Bilo je lijepo, nisam se osramotila i nadam se nisam nikoga osramotila i to je za sada najveća satisfakcija.

Koliko je scenski nastup bitan na Eurosongu?

To je toliko kratko i toliko sažeto u te tri minute da se doista ne zna je li vizualno ili audio. Sve je stvar odluke izvođača, tima autora. Naglasak može biti na samoj pjesmi, može biti da se ne vidi uopće lice izvođača, može biti akcent na vatri, na kostimu, to je doista pitanje izbora. Nema formule. Čini mi se da je to vrlo jedna individualna stvar kako izvođača, timova pojedine zemlje. Zato je Eurosong i nepredvidiv. Zato se dogodi pobjeda lijepe pjesme i pjevanja mladog Portugalca, onda pobijede Izraelke s potpuno nekakvim drugim izrazom, a prije 40 godine su nekako drugačije. Mislim da je upravo u tome čar Eurosonga kako u te tri minute istaknuti nešto što je scenski, je li to zvuk, je li to slika, spoj jednog i drugog. Ne znam, nemam odgovor, mislim da ga nitko nema.

Kako je izgledalo kada ste s Deenom kao autorica bili na Eurosongu kada je natjecanje doživjelo transformaciju i uvedena je polufinalna večer?

Da, toga se sjećam. Sama sam bila dio polufinala kada sam pisala pjesmu za Deena. Osobno mi je bilo iznimno naporno prolaziti kroz tu agoniju zvanu polufinale – finale. To je stvarno naporno za sve sudionike, čini mi se. Sjećam se samo velike glavobolje za vrijeme glasanja kada se odlučivalo hoće li Deen ili ne ići u finale, ne znam kako je bilo njemu, ali meni je bilo grozno. Teško mi je reći kao gledatelju jer sama znam kako je to iznutra.

Koliko nečiji rad može biti dobar poticaj za Vaš daljnji rad?

Zavisi sve u kojem trenutku ti se to dogodi. Meni se Peter Brötzmann dogodio u trenutku kada sam već duže vrijeme bila nezadovoljna sa svojim glasom, znanjem, s pjesmama koje sam pisala. Osjećala sam se skučeno i limitirano sa znanjem. Slučajno sam se našla na tom koncertu poslije jednog angažmana u Berlinu kojeg sam imala i doslovce mi se dogodilo da sam osjetila jedan novi svemir jednu energiju koji nisam nikad prije muzički osjetila. Doslovce sam tu večer, bez imalo racionalnog razmišljanja, odlučila dati sve od sebe da se upišem na neku jazz akademiju gdje bi se mogla približiti bar jednom tom zvuku i toj jednoj energiji i pokušati sama je stvarati i ne bi li mogla dotaknuti nekog kao što je Peter Brötzmann mene.

Koliko vam znači kada mladi danas izvode i slušaju Vaše pjesme?

Nevjerojatno mi je to u stvari. Pogotovo kako vrijeme sve više ide, to mi je sve čudnije. Vjerujem da se publici nešto sviđa od pjesama, možda po koji tekst, stih, nešto nostalgično. Slušali su u to vrijeme kad su bili ranjivi, zaljubljeni pa nekako ih te pjesme podsjećaju na neki period života. Za mene kad sam imala 25, 26, 27 godina sjećam se pjesme od Tajči. Kad sam je čula, to mi je bilo slatko jer sam je kao dvanestogodišnjakinja pjevala, zaljubljivala se i odljubljivala, tako da vjerujem da tu postoji neka poveznica. Iza nekih pjesama doista stojim i mislim da su dobre, kao što je recimo Da znaš ili Neka ljudi govore  koju volim i dan danas pjevati.

Kako izvodite te starije pjesme u originalnom pop aranžmanu ili ih prilagođavate jazzu ili trenutku možda?

Ne, pop pjesme pjevam baš onako kako sam ih i prije pjevala, niti malo ih ne mijenjam. Nekako ne vidim da se one mogu drugačije pjevati niti da se mogu mijenjati.

Kada bismo mogli očekivati novi pop album?

Teško je reći kada jer ja sam njega počela pisati prije deset godina i pjesme stoje u jednom folderu, notno zapisane i kad im se vratim i dalje stojim iza toga što sam napisala. Htjela bih ih snimiti i snimit ću ih sigurno. To mi je velika želja. Nekako stalno se nađu neki drugi projekti na kojima sam paralelno radila sve ovo vrijeme. Sljedeći mjesec snimamo u Bruxellesu jazz album, jedan veliki test i veliko uzbuđenje za mene. Sviram i snimam s legendama jazza Joe Fonda i John Betsch kao trio glas, bubanj i kontrabas. Toliko radim na vokabularu jazza da se odmaram uz pop. Vjerujem da bih se mogla vratiti završavanju pjesama, ali će to biti dosta drugačije od onih koje sam prije pjevala. Novi jazz album izlazi krajem godine, a krajem prvog mjeseca imam turneju po Europi, nastupe u hamburškoj filharmoniji i koncert u Berlinu s tim triom.

Kako je publika reagirala na prethodni jazz album?

Krasno, mislim da to nije završena priča i to je album koji će se još svirati i pjevati. To je album kojem sam pristupila malo obračunavajući se s vlastitom prošlošću, s pop glazbom i s glazbom koja me je jako privukla. Smatram da je jugoslavenski pop šezdesetih i sedamdesetih bio izrazito hrabar, šarolik i bio je jako orijentiran ka zapadu. Htjela sam napraviti nepostojeću zbirku jugoslavenske popularne glazbe aludirajući pritome na The Great American Songbooku, tako napraviti The Great Yugoslav Songbook gdje pjesme svaki put zvuče drugačije.

Vratimo se kratko još na Eurosong. Ukoliko bi postojala neka pjesma za koju biste smatrali da bi bila za Doru, za Eurosong. Biste li se prijavili? Možda jazz neki, jeste li razmišljali u tom pravcu?

Sigurno ne bih jazz. Jako razlikujem kada  i gdje pjevam i s čime miješati jazz. Ono što me muči, a istovremeno ono što je uzbudljivo je kako nešto sažeti u tri minute. To je nevjerojatno. Beatlesi su najviše krivi za to. Oni su bili predvodnici tog sažimanja muzike u malo i refrensko. Tako da ne znam, bio bi to možda izazov. Sve što mi se predstavi kao izazov je moguće. Tako da neću reći nikada ne. Sve što me uzbuđuje u muzičkom smislu, u smislu pristupa, uvijek me zanima nešto drugo. Zašto ne i tuđa i moja pjesma. Tri minute je vrlo uzbudljivo pogotovo nakon desetogodišnjeg bavljenja jazzom gdje pjesme traju i po 15 minuta.

Za drage pjesme s Eurosonga Vesna Pisarović je izdvojila skladbe grupe ABBA, Celine Dion i Johnny Logana, a za kraj ovog intervjua posjetiteljima našeg portala poručila je da otvore uši i budu „spremni za muziku jer muzika može promijeniti život“.