Hrvatsku je na Eurosongu 2002. godine u Tallinu predstavljala tada dvadesetčetverogodišnja Vesna Pisarović s pjesmom Everything I Want. Rođena u Brčkom i odrasla u Požegi, cijeli svoj život podredila glazbi pjevajući, svirajući, nastupajući, sudjelujući u raznim glazbenim natjecanjima i na kraju studirajući jazz. Nastupajući na Zadarfestu 1997. godine upoznala je Milanu Vlaović, koja je tad počela pisati pjesme za nju i koja će biti autorica većine pjesama s kojima je Vesna nastupala na Dori. Prvi nastup na hrvatskom izboru za Pjesmu Eurovizije imala je 2000. godine kada je pjevala pjesmu Ja čekam noć. Nastup je završila na odličnom šestom mjestu, a već sljedeće godine s pjesmom Za tebe stvorena napravila je uvertiru za jubilarnu desetu Doru koja se održala na Zagrebačkom velesajmu. U bijeloj haljini sa Swarovski kristalima Vesna je pokazala kako izgleda sasvim sigurno zaljubljena žena i s velikom prednošću u odnosu na konkurenciju odnijela pobjedu na Dori i dobila pravo predstavljati Hrvatsku na Eurosongu.

Razgovor s nama započela je prisjećajući se nastupa s prve dvije Dore i govoreći kako su svi njeni nastupi na Dori imali jednak značaj za nju.

„Ta prva dva nastupa su mi bila bitna jednako kao i treći nastup, jednako kao i posljednji na Dori. Uvijek je nešto novo bilo, bar meni, bitno u tom trenutku. Prva Dora je bila dosta uzbudljiva jer sam prvi put općenito nastupala na toj manifestaciji, a kao maloj maštala sam da zapjevam na Dori, jednog dana i na Eurosongu. Pjevala sam pjesmu Ja čekam noć autorice Milane Vlaović i sjećam se da sam se pripremala s mojim profesorom pjevanja Marijem Đurancem. On i ja smo bili vrlo uzbuđeni. Pjesma nije bila jednostavna za pjevanje, dosta je rasponski i pjevački bila zahtjevna. Sjećam se samo jednog segmenta nastupa kada sam u publici, nakon što sam otpjevala prvi dio pjesme solidno, ugledala nečije poznato lice, osobe s HTV-a tada,  i znam da sam se strašno dekoncentrirala u toj sekundi jer sam shvatila da ja stvarno jesam na Dori napokon“, rekla nam je za početak Vesna i uz osmijeh otkrila da iako su pjesma i pjevanje trajali samo tri minute, da je to u suštini izgledao kao da su te tri minute ustvari tri dana.

„Druga Dora je bila posebna zato što sam već imala neko iskustvo iza sebe. Sjećam se cijelog tima ljudi, Sandra Marković koja je radila šminku, Silvija Tržec koja je radila haljinu, Milana koja je vjerovala da ova sljedeća pjesma može napraviti nešto više na Dori. Svi smo nekako bili jako entuzijastični. Nismo priželjkivali toliko pobjedu, nego smo htjeli napraviti dobar dojam i htjeli smo najaviti novi album. Tako da je to sve više bilo ovako, jedan epski osjećaj najave nečeg novog više nego želje da se ode na Eurosong“, rekla nam je pjevačica.

Treći nastup se  po nekoj logici sam nametao da se pobjeda dogodi i prema pjevačicinim riječima nekako je sve skupa bilo zrelo. „Ja sam bila zrela. Imala sam tim ljudi koji je već uigran. Za tu Doru sam se jako pripremala“.

Kako su izgledale pripreme za tu Doru 2002. godine pošto ste izgledali sigurno u sebe?

Da, to je bila koreografija koju sam radila sa Suzanom Slivom. Vrlo je bila minimalna, čak je izgledalo kao i da nije koreografija nego da je spontano, a upravo je to ono što je čini teškom jer ti minimalni pokreti, u stvari su morali davati nekakav dojam pjesme Sasvim sigurne. Sasvim sigurno zaljubljene žene.

I bili ste, moram priznati.

Da, tako je izgledalo jer je to tako uvježbano. Nije to spontano, nisu su se to zvijezde posebno spajale. Jednostavno je to izazvao jedan rad, kako koreografkinje, tako i mene s njom, kao i Silvije Tržec koja je vrlo entuzijastično radila haljinu za tu Doru. Bijelu haljinu na koju je našila, s ne znam koliko kristala Swarovski. Tako da nikad nije riječ o jednom samom čovjeku, niti mene same, uvijek je to tim ljudi i nešto što se uroti da se dogodi. Mislim da samo ostavili dobar dojam.

Čega se najradije sjetite s te Dore. Kako je izgledalo na Zagrebačkom velesajmu tada?

Bilo je jako lijepo organizirano. Dosta probi prije, bio je orkestar, dirigent. Bio je muzički doživljaj. Nije kao danas da je matrica, da je suhoparno ponavljanje bez instrumenata samo s nasnimljenom muzikom. Dosta je tad sam nastup imao muzičku težinu. To se osjeti. To osjeti i orkestar koji svira i ja koja sam podržana, publika i gledatelji koji prate putem malih ekrana. Dakle, imala je tad Dora još, čini mi se i Eurosong, veći značaj.

Nakon pobjede odlučili ste napraviti malu promjenu aranžamana, prevesti je na engleski jezik. Kako je došlo do te promjene da pjevate na engleskom, a ne na hrvatskom?

Moram priznati, opet ću govoriti u množini, tim ljudi – Ante Pecotić kao aranžer pjesme, Milana Vlaović kao autorica, tadašnja moja menadžerica Lidija Samardžija, zatim tim ljudi s Hrvatske televizije. Dakle, to je bila odluka, za koju, moram priznati, se ne mogu ni sjetiti zašto se dogodila. Osobno sam više tu pjesmu voljela pjevati na hrvatskom. I dan danas je pjevam na hrvatskom. Nikad je više poslije toga nisam izvodila na engleskom. Osobno isto tako mislim da se promjenom aranžmana izgubila malo energija. Tako da, moram priznati, da mi je pomalo i žao što se nismo zadržali na prvoj verziji nastupa, ali očito da nekad odluke koje se donesu možda u tom trenutku izgledaju kao najbolje, ali možda povijest i vrijeme pokažu kako je što bilo.

Kako su tekle pripreme od pobjede na Dori do nastupa na Eurosongu?

To je jedna opća histerija, slikanja, medija, intervjua, manjih nastupa, velikih nastupa. Bilo je dosta intezivno. Sjećam se da sam baš tad imala i proljetnu alergiju. Croatia Records je također željela da u tom trenutku iskoristimo sve te karte koje su bile otvorene pa da se snimi album. Tako da je bilo jako naporno za mene i ustvari sam jedva čekala da dođu te tri minute i da to otpjevam. Nekako od tog cijelog entuzijazma, nastupa na HTV-u i te neke iskrene, jednostavne želje da se napravi pjesma koja će u tri minute imati nekakvu ekspresiju, dogodila se cijela jedna, kako bih rekla, epopeja. (osmijeh) Koja nije jednostavna.

Tko je bio zadužen za nastup? Ista osoba koja radila za Doru?

Da, svi smo se poslije prilagodili. Mada, kostimograf je bio drugačiji. Kostim je radila Ana Savić Gecan. S obzirom na novi zvuk, na engleski jezik, na novi kostim smo prilagodili koreografiju. Inače, ideja mene i Suzane Slive je bila da imam haljinu koja ima boje mora, tirkizno zelene, takve boje da su na meni, a da plešem s perlama koje su jednako takve boje. Tako da smo radili koreografiju koja bi bila više romantična nego što je postala poslije drugačija s obzirom da je boja promijenjena u crnu. Čini mi se da su bile perle koje su bile zelene ili plave, da bi bilo malo više romantičnije i taj ublaženi aranžman na engleskom jeziku bi onda imao drugačije boje sam po sebi. Ovako je možda bio mali sraz između crnog i tog jednog aranžmana i zvuka.

Za tjedan dana u nastavku velikog intervjua s Vesnom Pisarović otkrivamo vam zašto se osjećala kao astronaut, što joj je najveća satisfakcija i zašto se osjećala grozno 2004. godine u Istanbulu.