Jedno od najprepoznatljivijih lica koje vežemo uz Doru i Eurosong je svakako Zlatko Turkalj Turki. Ovaj radijski voditelj i glazbeni urednik od samih početaka hrvatskog izbora pjesme za pjesmu Eurovizije prati sva eurovizijska glazbena događanja te izvještava uživo s Eurosongova donoseći brojne zanimljivosti koje drugdje možda ne bismo imali prilike ni čuti. Od samih početaka portala eurosong.hr Turki je bio uz nas, slušao naša razmišljanja i uvijek nas rado spominjao, a koliki je i sam fan Eurosonga, otkrio je u kratkom razgovoru.

U 30 godina svoje bogate karijere, od sebe ste napravili brand. Kada biste mogli izdvojiti jedan projekt na koji ste najponosniji, koji bi to bio?

Bilo ih je mnogo, ali recimo, ako moram izdvojiti, onda je to svakako dokumentarno-glazbeni serijal „Žene u glazbenoj industriji“ koji je emitiran na Drugom programu, a pratilo ga je i objavljivanje knjige „73 priče o albumima – žene u glazbi, stihu i interpretaciji“. 15. veljače bit će objavljen i vinil kao svojevrsni soundtrack dokumentarnog serijala i knjige. To mi je baš posebice draga zaokružena novinarska cjelina, a i odlične su reakcije, recenzije i kritike kolega novinara, pjevačica, kantautorica i ljudi iz glazbene industrije. Naravno, ponosan sam i na dokumentarno-glazbeni serijal o kralju funka Dini Dvorniku, radijsko-diskografski projekt „Zimzeleno A novo“, glazbenu akciju „Slušaj Hrvatsko“, humanitarnu akciju „Stop nasilju – Traži se prijatelj“,  okupljanje Band Aida za snimanje pjesme „Od srca mog“ za akciju „Dajmo da čuju“, i, naravno, na svoj Music Pub itd. Naime, ove je godine punih 30 godina od prve dodjele nagrada emisije Music Pub. Tim povodom HRT je zajedno sa svim diskografima objavio dvostruki LP „Music Pub Live“ na kojem se nalaze do sada neobjavljene snimke naših najpoznatijih autora i izvođača.

Od samih početaka sinonim ste za Doru i Eurosong koji vjerno prati i biva dijelom tih natjecanja. Na Drugom programu uvijek možemo saznati pojedinosti o natjecanjima, komentirali ste uživo Eurosong na radiju i televiziji, okušali se i u TV voditeljskoj ulozi Dore. Što vam je od toga najdraže, a što vam je bilo najizazovnije?

Doru za radio novinarski pratim i komentiram od njezinih samih početaka. Kad je riječ o Eurosongu, na put sam obično išao s najviše prtljage u našoj delegaciji jer sam nosio svu potrebnu radijsku opremu za instaliranje improviziranog studija u svojoj hotelskoj sobi. Tako sam u tjednu Eurosonga svaki dan s gostima i reportažnim snimkama emitirao dvosatni program uživo. Te emisije mnogo godina bile su glavni izvor informacija za naše slušatelje, dobar dio medija u Hrvatskoj, koji su često citirali upravo komentare i događaje iz mojih javljanja, te obožavatelje Dore i Eurosonga. Lijepo mi je i dan-danas čuti kolege novinare koji zlatne dane Dore povezuju i s mojim načinom, stilom vođenja Dore 2004., serijalom emisija „Kome zvoni Dora“, koji sam radio s Fodorom, kao i našim zajedničkim pjevačkim nastupima 2005. kada smo bili Bjorn i Benny (Abba), pjevali pjesme „Waterloo“, „Wild dance“ i „Rock me“. Puno pohvala od samih obožavatelja Eurosonga, članova delegacije i kolega novinara dobio sam 2005. za komentatorski rad iz Kijeva. To je bila velika stvar jer nije bilo baš jednostavno biti u ulozi komentatora nakon osebujnog stila Aleksandra Kostadinova. Voljeli njegov stil ili ne, o njegovim komentarima natjecatelja Eurosonga pričalo se još danima nakon natjecanja. Mnogo godina, kad je riječ o televizijskom komentatorskom radu, kolegama ispred mikrofona pripremao sam tekstove i materijale za rad. Sve te uloge vezane za Doru i Eurosong, u kojima se i dan-danas nalazim, jednako su zanimljive i izazovne.

Pamtite li s Dore neki trenutak koji nije vezan za sam televizijski prijenos i pjesme, a koji vam se urezao u pamćenje?

To su bile prvi godine Dore kada je u vezi s natjecanjem vladao veliki šušur, kada su svi najuspješniji autori i izvođači željeli pjevati u kristalnoj dvorani hotela Kvarner i predstavljati Hrvatsku na Eurosong pozornici. Često sam za vrijeme glasovanja žirija imao prigodu biti u društvu naših istaknutih skladatelja zabavne i pop-glazbe, primjerice Runjića, Dujmića, Tutića, Huljića itd., i iz prve ruke vidjeti koliko im je značilo imati najbolju pjesmu na Dori. Upravo njihov primjer promišljanja i temeljite pripreme za natjecanje, od skladanja pjesme, izbora izvođača i osmišljenog nastupa, Dori je dao na dodatnoj vrijednosti i važnosti. Takav pristup svim karikama u glazbenoj industriji bio je velik poticaj da samo ono najbolje iz svoje radionice pošalju na natječaj za Doru. Veliku ulogu u stvaranju Dore kao najvažnijega zabavnog pop-festivala imali su i kreativci s HRT-a koji su za te dane osmišljavali glazbene sadržaje u sklopu Dana HRT-a. Jedna od tih nezaboravnih glazbenih večeri bio je i program odnosno glazbeni session 1995. pod nazivom „Baloon“, na kojem je glavna zvijezda bio Ben E. King.

Kada ste posebno bili ponosni što ste dio hrvatske delegacije i zašto?

To je bilo 1998. kada je, nakon svih odrađenih probi, nenametljiva, tiha i samozatajna Danijela otvorila natjecanje u Birmighamu, u punom smislu riječi zavladala je čarolija pjesme „Neka mi ne svane“ i njezina osobnost. Mislim da nakon te, glazbeno bačene rukavice, ostalim natjecateljima nije bilo baš svejedno, jer Danijela nije bila među favoritima, a natjecanje je završila na petome mjestu. Godine 1999. imao sam priliku upoznati Doris u njezinu punom sjaju. Njezin moćan, samouvjeren nastup na pozornici vidjeli su svi. No, njezina odgovornost i odnos prema samom natjecanju, ponašanje i komunikacija s novinarima na konferenciji nešto su što do tada nisam vidio u toj mjeri i jačini, a vezano za domaće izvođače.

Kada je bilo teško? Ili nerazumljivo zašto ta pjesma nije prošla u finale?

Jedan od tih slučajeva bio je 2010. kada su kladionice, odlične reakcije akreditiranih novinara, dobro odrađene probe išle u prilog pjesmi „Lako je sve“. No, iz nepoznatih razloga ostali smo bez finala. To je bila čudna godina. Recimo, meni jedna od odličnih pjesma „This is my Life“, koju je odlično izvela predstavnica švedske Anna Bergendahl, također nije našla svoje mjesto u finalu.

Koju pjesmu pobjednicu Eurosonga najviše volite i često poslušate?

Katarina & The Waves, „Love shine a Light“. Tako je jednostavna, a pokretačka.

Ove godine ponovno ste bili dio žirija koji je odabrao pjesme za Doru. Što je najizazovnije u tom procesu? Razmišlja li se pri odabiru o pjesmama koje su dobre za Eurosong, za dobar hrvatski televizijski program ili je riječ o kombinaciji toga?

Što se mojeg žiriranja i ocjenjivanja tiče, volim pjesmu čuti nekoliko puta, a uz svaku od njih zapisujem svoj komentar. Volim ostalim članovima žirija dati što više argumenta za pjesme koje su moj odabir. Ono što je posebno u tom našem timskom izboru jest sama završnica kada dajemo ocjene i konstruktivno razgovaramo o pjesmama koje smo odabrali. Priče nekih autora da se na natječaju za Doru trebaju birati pjesme koje će dobro proći na Eurosongu, za mene su smiješne i neozbiljne. Tko može unaprijed znati, dok još ni druge zemlje nisu izabrale svoje predstavnike, što će biti odlično Eurosong publici. Uz to, riječ je o natječaju za Doru, pa je nekako i logično da se najprije razmišlja o pjesmi koja će se svidjeti domaćoj publici. Naša glazbena scena ima dosta mladih glazbenih snaga i onih vrhunskih, „starijih“, s iskustvom, koji skladaju i pišu pjesme za koje sam siguran da mogu biti zanimljive publici izvan Hrvatske i konkurentne na bilo kojem glazbenom natjecanju.

Ove godine pripremate veliko praćenje Dore na Drugom programu Hrvatskoga radija. Što sve možemo očekivati i kako će to biti ostvareno?

U četvrtak ekskluzivno u emisiji „Svijet diskografije“ slušamo sve pjesme s ovogodišnje Dore uz najave samih izvođača, a od 17. veljače iz Opatije dnevno ćemo emitirati četverosatni program uživo. Već prvog dana svoja sjećanja na pobjedu prije 25 godina, pjesmu “Probudi me” i Eurosong u Dublinu 1997. godine sa slušateljima Drugog programa podijelit će skladatelj Davor Tolja i Nikolina Tomljanović, članica grupe ENI. Gostovat će i Miranda Đaković voditeljica Putokaza te nagrađivani producent Olja Dešić, koji je 1993 bio član grupe Put, naših prvih predstavnika na Eurosongu.

Što je, prema Vašemu mišljenju, recept za dobar eurovizijski plasman? Je li važno glazbeno-scensko iskustvo pjevača ili smatrate da je to danas nebitno?

Recepta nema, a sve je važno. No, smatram da je dobra pjesma polazište za sve ostale nadogradnje.

Imate li možda neku poruku za sve obožavatelje Eurosonga?

Važno je uživati u glazbi. Svatko od nas reagira drukčije na pojedinu pjesmu, a kada više ljudi reagira jednako i pjevuši pjesmu, to znači da je autor uspio. Nadam se da će tako biti i vezano za ovogodišnju Doru. Mislim da je pred nama zanimljiv i uzbudljiv izbor, o mnogo toga odlučivat će sam nastup uživo jer je više kandidata koji bi prema audiosnimkama mogli pobijediti.